O bivšem saborskom konobaru Bernardu Šljivaru kojem je netom zaprijetio bankrot već smo pisali u dva navrata. Radi se o članku s kraja studenog 2021. objavljenog pod naslovom: 'ODLUKA OPĆINSKOG KAZNENOG SUDA Saborskom konobaru nakon istražnog zatvora zabranjen pristup Saboru i Vladi uz obvezu javljanja u Vrapče'. U podnaslov smo naveli: 'Bernard Šljivar desetljećima je radio na Markovom trgu i služio saborske zastupnike prije nego što ga se zbog prijetnje našao na meti Općinskog državnog odvjetništva'.  Iz uvodnog članka bilo je vidljivo što se dogodilo: 'Prije 13 godina prvi put je premješten iz saborskog kafića u Vukovarsku i tada su mu potporu davali Damir Kajin i HNS-ov Jakša Marasović. Tvrdio je kako nije komunjara već šaljivdžija te da mu je smjestio HDZ-ovac kojem je smetalo da se zastupnicima obraća s druže. Što se sve događalo u glavi konobora koja tvrdi da je 30 godina posluživala saborske zastupnike prije nego što je završio u istražnom zatvoru. Zagrebački kazneni sud opetovano mu produljuju mjere opreza a ukoliko stupi nogom na Markov trg ponovno će završiti u istražnom zatvoru'.

Potom smo krajem lipnja 2022. objavili članak pod naslovom: 'ŽALBA DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA Saborski konobar oslobođen optužbe za prijetnje kako će POUBIJATI Plenkovića i Jandrokovića, 'zavrnuti im vratom', da neće krivo pucati kao Bezuk po Banskim dvorima'. U podnaslovu je napisano: 'Bernard Šljivar bio je zbog agresivnih ispada i u zatvoru a prema optužnici govorio je 'dečko koji je neki dan propucao policajca nije krivo napravio, samo će on po točnima pucati, a ne krivom kao on te kako su se stvari prije rješavale na drugi način, Dubrava ima drugačije zakone, treba ih isprebijati'. U podnaslovu tog članka smo naveli: 'Prije nego što je protiv njega podignuta optužnica Bernard Šljivar godinama je posluživao saborske zastupnike i njihove goste u saborskom kafiću. Bio je poznat pod nadimkom konobar Berni. Protiv njega optužnicu je podiglo Općinsko kazneno odvjetništvo u Zagrebu. Nakon donesene oslobađajuće presude ODO Zagreb se žalio Općinskom kaznenom sudu jer je, kako tvrde 'NEZAKONITO' odbio saslušati kao svjedoka liječnika psihijatra koji je svjedočio prijetnjama.

Bivši konobar Berni iznosio je prijetnje i na račun Ante Đapića i Andrije Hebranga. Zanimljivo je kako na svom Facebook profilu objavljuje postove koji promoviraju lik i djelo bivšeg suca Mislava Kolakušića, sada hrvatskog zastupnika u EU parlamentu' - pisalo je u tom članku. Potom su Šljivara počele sustizati ovrhe zbog neplaćenih računa. Očito je to sve kulminiralo kao i kod  brojnih drugih Hrvata dok mu je 30. srpnja o.g. Financijska agencija RH službenim putem preko Općinskog građanskog suda uputila poziv da se očituje o provedbi osobnog bankrota, Poslali su mu službeni poziv u kojem piše: 'Cilj jednostavnog postupka stečaja potrošača jest da se poštenog potrošača oslobodi od obveza prema određenim vjerovnicima. Unovčenje imovine potrošača i raspodjela vjerovnicima provodi se ako je sud utvrdio da je vrijednost imovine potrošača veća od 1.327,23 EUR. Sukladno članku 79.a stavku 2. Zakona, temeljem podataka upisanih u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje ispunjeni su uvjeti za provedbu jednostavnog postupka stečaja potrošača te su u trenutku slanja ovog Poziva evidentirane neizvršene osnove za plaćanje radi prisilnog ostvarenja tražbina u iznosu do 2.654,46 EUR s osnova glavnice u neprekinutom razdoblju dužem od tri godine. 

Pozivamo Vas da se u roku od 15 dana od dana dostave ovog Poziva očitujete jeste li suglasni da se pred nadležnim općinskim sudom provede jednostavni postupak stečaja potrošača nad Vašom imovinom'. Šljivar se može očitovati a i popuniti obrazac o svojoj pokretnoj te nepokretnoj imovini ali i imovinskim pravima ako ih ima te primanjima i dugovanjima. Treba se očitovati u roku od 15 dana od dostave tog Poziva, a ako se ogluši na isti, za sud će to značiti da je dao pristanak te će otpočeti postupak osobnog bankrota. Piše i sljedeće: 'U Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje u neprekinutom razdoblju od 1508 dana na teret Vaših računa i novčanih sredstava evidentirane su neizvršene osnove za plaćanje u ukupnom iznosu od 3.860,02 EUR (u koji iznos su uračunati troškovi i kamate), a u koji iznos su također uračunate tražbine radi osiguranja ili radi naplate novčane kazne....'. U nastavku je pobrojan čitav niz ovrha koje su Šljivaru proteklih godina pristizale zbog neplaćenih računa ali i dug prema Poreznoj upravi zbog neplaćenog poreza i prireza na dohodak.

No, osim što je Šljivar imao problema s optužnicom, ovrhama, dugovima, doživio je i poraz na Ustavnom sudu. O tome svjedoči Odluka od 19. studenoga 2020. Donosimo sadržaj te Odluke jer je hrvatskoj javnosti zacijelo zanimljivo kako se raspleo slučaj koji su SDP-ovi saborski zastupnici javno karakterizirali kao političku čistku, odnosno odmazdu nad saborskim konobarom koji je javno na radnom mjestu govorio protiv HDZ-ovaca. Citiramo:

'Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Branko Brkić, predsjednik Vijeća, te suci Andrej Abramović, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Goran Selanec i Miroslav Šumanović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Bernard Šljivar iz Zagreba, kojeg zastupa Sandra Marković, odvjetnica u Zagrebu, na sjednici održanoj 19. studenoga 2020. jednoglasno je donio ODLUKU Obrazloženje I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM 1. Bernard Šljivar iz Zagreba (u daljnjem tekstu: podnositelj), kojeg u postupku pred Ustavnim sudom zastupa Sandra Marković, odvjetnica u Zagrebu, podnio je 10. srpnja 2019. dopuštenu i pravodobnu ustavnu tužbu u povodu presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž R-1660/18-2 od 21. svibnja 2019. (u daljnjem tekstu: drugostupanjska presuda) i presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj: Pr- 3950/18-58 od 4. listopada 2018. (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda).

2. Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je točkom I. izreke odbijen tužbeni zahtjev podnositelja kojim se nalaže tuženiku isplata pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 40.000,00 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama te je odbijen zahtjev podnositelja za naknadu troškova postupka, a podnositelju je naloženo da nadoknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu do 51.975,00 kuna. Točkom II. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom V. izreke u dijelu kojim je zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen preko dosuđenog iznosa od 51.975,00 kuna, te je podnositelju naloženo da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 kuna. 3. Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev podnositelja na način da je tuženiku naloženo da mu isplati pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 40.000,00 kuna zajedno sa zakonskim kamatama te je odlučeno o troškovima parničnog postupka. Ustavna tužba se odbija.

4. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da su mu osporenim presudama povrijeđena sljedeća prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.): - opća zabrana diskriminacije i pravo na jednakost pred zakonom (članak 14. Ustava); - pravo na pravično suđenje (članak 29. stavak 1. Ustava) i - pravo na osoban i obiteljski život, dostojanstvo, ugled i čast (članak 35. Ustava). 5. Za potrebe ustavnosudskog postupka, na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), pribavljen je spis Općinskog radnog suda u Zagrebu broj: 4 Pr-3950/18. II. ČINJENICE I OKOLNOSTI PREDMETA 6. Podnositelj je zaposlen kod tuženika u Uredu za opće poslove Hrvatskog sabora i Vlade Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: UZOP) na neodređeno vrijeme počevši od 1. studenoga 1993., na radnom mjestu - konobar u restoranu Hrvatskog sabora.

Podnositelj je raspoređen na namješteničko mjesto III. vrste, konobar u UZOP-u, Odjelu za stručno-tehničke i pomoćne poslove, Pododsjeku prehrane za potrebe Hrvatskog sabora, Odjeljku posluživanja, na neodređeno vrijeme, na temelju rješenja o rasporedu na radno mjesto od 10. siječnja 2002. Podnositelju je 31. siječnja 2008. rukovoditelj saborskog restorana usmeno priopćio da više ne dolazi na radno mjesto u restoran Hrvatskog sabora, nakon čega se obratio liječniku i otvorio bolovanje. Dopisom zamjenice predstojnice UZOP-a od 27. veljače 2008. podnositelj je radi potrebe posla upućen na rad u Središnji državni ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova Europske unije, Radnička cesta 80 (u daljnjem tekstu: Središnji državni ured) gdje je nastavio raditi i nakon povratka s bolovanja. U postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku na temelju iskaza svjedoka Ante Paraća i podnositelja, utvrđeno je da je tajnik Hrvatskog sabora naložio Anti Paraću, voditelju

Službe ugostiteljstva u Hrvatskom saboru, da podnositelja treba ukloniti i maknuti na neku drugu lokaciju jer se isti na nepristupačan i nekorektan način izrazio o HDZ-u koji je tada bio vladajuća stranka. Voditelj Službe ugostiteljstva u Hrvatskom saboru uz konzultacije sa svjedokinjom Draženkom Arar podnositelja je usmeno uputio na rad u Središnji državni ured na poslove konobara. Istovremeno je iz Središnjeg državnog ureda u Hrvatski sabor na radno mjesto konobara upućen Dario Dlesk. Podnositeljevu premještaju u Središnji državni ured, prethodila je situacija kada je ušao u Klub zastupnika HDZ-a kako bi iste poslužio, i tom prilikom je jedna zastupnica rekla "Šutite, šutite, Berni je ušao u prostoriju, pazite što govorite.". Podnositelj je nakon upućivanja na "novo" radno mjesto bio na bolovanju do početka kolovoza 2008., nakon čega je radio kratko vrijeme, a zatim je u nekoliko navrata bio na bolovanju, dok je u preostalom razdoblju radio u Središnjem državnom uredu, nakon čega je premješten u lokal u Mesničkoj ulici, pa u Ured Vlade Republike Hrvatske, a budući da se i taj lokal zatvorio, ponovno je vraćen na radno mjesto u Hrvatski sabor gdje radi i danas.

Podnositelj je radi povrede prava osobnosti, prava na dostojanstvo i prava na duševno zdravlje uzrokovanog protupravnim upućivanjem na rad na drugu lokaciju, podnio 22. siječnja 2014. protiv tuženika tužbu radi naknade neimovinske štete. 7. Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev podnositelja. U obrazloženju prvostupanjske presude istaknuto je: "Iz izvedenih dokaza proizlazi da je kod tužene bilo uobičajeno da se službenici i namještenici premještaju za potrebe posla na druga radna mjesta, a sve u smislu odredbe čl. 76. st. 1. Zakona o državnim službenicima ... kojom je propisano da državni službenik može po potrebi službe biti premješten na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu, u istom ili drugom mjestu rada, ali samo na radnom mjestu unutar iste kategorije, iste ili približne složenosti poslova. Kod tužene je također bilo uobičajeno da se konobari i ostali namještenici iz Ureda za opće poslove Hrvatskog sabora i Vlade Republike Hrvatske zbog potrebe posla i situacija kao što su bolovanja, ozljede na radu, protokolarni programi, godišnji odmori, dopusti i slično, na dnevnoj bazi rotiraju na druge lokacije, i to bez pisanih odluka.

Prema iskazu tužitelja, i njega je tužena za potrebe posla rotirala na navedeni način. Međutim, u konkretnom slučaju nije se radilo o prethodno opisanoj uobičajenoj rotaciji namještenika zbog potrebe posla, već je razlog tužiteljevog upućivanja na rad u Središnji državni ured u Radničku cestu bila činjenica što se tužitelj, a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka Ante Paraća, u predizborno vrijeme izjasnio nekorektno, odnosno glasno protiv HDZ-a koji je tada bio vladajuća stranka. Da razlog tužiteljevog upućivanja u Središnji državni ured nije bila potreba za radom konobara, jasno je i decidirano u svom iskazu potvrdio svjedok Ante Parać navodeći kako je njemu u Hrvatskom saboru bio potreban konobar, te je on konobara Daria Dleska iz Središnjeg državnog ureda zamijenio tužiteljem. (...) Iz izvedenih dokaza proizlazi da je razlog tužiteljevog upućivanja na rad u Središnji državni ured u Radničku cestu njegovo ponašanje i postupanje prilikom posluživanja hrane i pića koje je tužena okarakterizirala kao neprimjereno i nedolično.

Ne ulazeći u ocjenu primjerenosti takvog postupanja tužitelja, tužena je spornim premještajem, prema mišljenju ovog suda, pa makar i nehajno potaknula ogovaranje i širenje glasina o tužitelju koje su postojale i ranije, a koje su uključivale navodno negativno i nekorektno izjašnjenje tužitelja o HDZ-u kao vladajućoj stranci. Naime, u situaciji kada u radnom okruženju postoje indikacije o neprimjerenom i nedoličnom ponašanju radnika iz bilo kojeg razloga, poslodavac je dužan poduzeti zakonom predviđene mjere radi utvrđenja relevantnih činjenica, a tek nakon utvrđenja istih može primijeniti i određene sankcije. Tako je u konkretnom slučaju tužena bila dužna utvrditi kada se točno, kojom prilikom, prema kome i na koji način tužitelj ophodio neprimjereno i nekorektno, te je tek u slučaju nedvojbenog utvrđenja o nekorektnom i nedoličnom ponašanju tužitelja mogla poduzeti određene mjere i sankcije, i to samo one zakonom predviđene. Umjesto navedenog, tužena je na temelju paušalnih, proizvoljnih i posrednih informacija zauzela stav da se tužitelj ponio nekorektno, i istog uputila na rad na drugu lokaciju, iako za tim nije bilo potrebe.

Sud ne osporava tuženoj njezino dispozitivno pravo samostalne procjene potrebe posla i odluke o raspoređivanju radnika, međutim ista to svoje pravo ne smije upotrebljavati kao korekciju navodnog neprimjerenog ponašanja radnika. Premještaj tužitelja iz radne sredine u kojoj je godinama radio i bio dobar i profesionalan radnik, a koji nije pravno utemeljen, ne predstavlja sprečavanje ogovaranja i širenja glasina, već isto upravo potiče, što po logici stvari vrijeđa dostojanstvo svake osobe. Da je tužitelju bilo povrijeđeno dostojanstvo proizlazi i iz iskaza samog tužitelja na temelju kojeg je utvrđeno da se isti nije dobro osjećao, da je sporni premještaj doživio kao sankcioniranje za koje nije bio ništa kriv, a zbog čega se osjećao poniženo. (...) Imajući u vidu da se pravo na dostojanstvo izražava kroz poštovanje i da je ono u predmetnoj situaciji u odnosu tužene prema tužitelju izostalo, jer ga je uputila na rad na drugu lokaciju bez opravdanog razloga, za zaključiti je da je tužitelju povrijeđeno pravo na dostojanstvo."

8. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev podnositelja kojim je tražio isplatu pravične novčane naknade radi povrede prava osobnosti u iznosu od 40.000,00 kuna te je odlučeno o troškovima parničnog postupka. U obrazloženju drugostupanjske presude navedeno je: "U postupku je, u bitnome, utvrđeno: - da je tužitelj bio raspoređen na namješteničko radno mjesto III. vrste, konobara u Uredu za opće poslove Hrvatskog sabora i Vlade Republike Hrvatske, Odjel za stručno-tehničke i pomoćne poslove, Pododsjek prehrane za potrebe Hrvatskog sabora, Odjeljak posluživanja na neodređeno vrijeme, na temelju rješenja tuženice o rasporedu na radno mjesto od 10. siječnja 2002.; - da je tužitelj na lokaciju Radnička cesta 80, u Središnji državni ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova Europske unije, upućen po povratku s bolovanja zbog potrebe posla, što proizlazi iz dopisa zamjenice predstojnice Ureda za opće poslove Hrvatskog sabora i Vlade Republike Hrvatske Draženke Arar od 27. veljače 2008.;

- da je na temelju iskaza svjedoka Ante Paraća i tužitelja utvrđeno da je nakon stoje tajnik Hrvatskog sabora Josip Sesar naložio svjedoku Anti Paraću, voditelju Službe ugostiteljstva u Hrvatskom saboru, da tužitelja treba ukloniti i maknuti na neku drugu lokaciju zbog toga što se tužitelj na nepristupačan i nekorektan način izrazio o HDZ-u koji je tada bio vladajuća stranka, da je svjedok Ante Parać, uz konzultacije sa svjedokinjom Draženkom Arar, tužitelja usmeno uputio na rad na poslove konobara u Središnji državni ured u Radničku cestu, da je u navedenom uredu kao konobar radio Dario Dlesk, kojega je svjedok Ante Parać zamijenio s tužiteljem te istoga uputio na rad u Hrvatski sabor; - da je prije spornog premještaja tužitelja, bila jedna situacija gdje je tužitelj ušao u klub zastupnika HDZ-a kako bi iste poslužio, i tom prilikom je jedna zastupnica rekla 'Šutite, šutite, Berni je ušao u prostoriju, pazite što govorite.';

- da je tužitelj nakon upućivanja u Radničku cestu bio na bolovanju do početka kolovoza 2008., nakon čega je radio kratko vrijeme, da je u narednom razdoblju tužitelj u nekoliko navrata bio na bolovanju, dok je u preostalom razdoblju radio i to u Središnjem državnom uredu, nakon čega je premješten u lokal u Mesničku, a potom na Markov trg 3, također ujedan ured Vlade Republike Hrvatske, a budući da se i taj lokal zatvorio, vraćen je u Hrvatski sabor gdje radi do danas. (...) ... zaključak suda prvog stupnja nije pravilan. Naime, u konkretnom slučaju sadržaj tužbenog zahtjeva upućuje na naknadu štete zbog povrede dostojanstva radnika mobingom. Imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 30. st. 12. ZR/1995, valja reći kako bi navedenu odredbu valjalo tumačiti tako da na radniku leži barem dužnost iznošenja činjenica (dakle postupaka) na kojima počiva tužba, odnosno okolnosti na kojima se temelji tvrdnja o uznemiravanju, kada se teret dokaza prebacuje na poslodavca koji bi trebao dokazati da nema uznemiravanja, odnosno mobinga kao njegove podvrste.

U tom smislu valja reći kako poslodavcu, tuženici u ovom slučaju, treba dati mogućnost da zna sadržajno činjeničnu osnovu predmeta spora kako bi je mogla osporavati. Slijedom navedenog, a s obzirom na to da tužitelj u ovom slučaju zahtijeva naknada neimovinske štete, to bi trebalo značiti da je tužitelj trebao precizno naznačiti sva protupravna postupanja tuženice za koje tvrdi da su mu nanijela štetu, uzročno-posljedičnu vezu i štetu, dok bi po načelu presumirane krivnje, poslodavac trebao dokazati da nema protupravnosti štetne radnje, odnosno da je štetna radnja bila zakonita, a u konačnici, i da nema same štetne radnje. U ovom slučaju, tužitelj nije precizno naznačio protupravna postupanja tuženice, a koja bi se mogla okarakterizirati mobingom kao podvrstom uznemiravanja, niti je tužitelj po upućivanju na rad na iste poslove (konobar), ali na drugo mjesto rada (lokaciju), unutar iste organizacijske jedinice prema čl. 11. Uredbe ... a vezano uz odredbu čl.

23. Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Središnjeg državnog ureda za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova Europske unije, obavijestio poslodavca o radnjama koje bi se mogle okarakterizirati uznemiravanjem, odnosno mobingom, već je to učinio tek u listopadu 2013., dakle 5 godina, nakon upućivanja na rad na drugu lokaciju. S druge strane, iz iskaza svjedoka Draženke Arar, koja je u sporno vrijeme bila neposredno nadređena svjedoku Paraću, a koji je tužitelja usmeno izvijestio o odluci poslodavca da ga se upućuje na obavljanje istih poslova, ali na drugu lokaciju, proizlazi kako je tužitelj bio upućen na drugu lokaciju zbog potreba posla, a što je potkrijepljeno dopisom poslodavca ... od 27. veljače 2008. Iskaz svjedoka Paraća, na kojem je sud prvog stupnja utemeljio svoj zaključak o protupravnom postupanju tuženice u pogledu premještaja tužitelja na drugu lokaciju, nije potkrijepljen niti jednim drugim dokazom, a upravo je tom svjedoku, Draženka Arar, kao nadređena osoba, naložila da obavijesti tužitelja o njegovom upućivanju na drugo mjesto rada zbog potrebe posla. Stoga je neprihvatljiv zaključak suda i da bi tuženica, kao poslodavac, pa makar iz nehaja, potaknula glasine o tužitelju koje bi dovele do povreda njegova prava na dostojanstvo.

Također su neprihvatljive tvrdnje u pogledu pretrpljenog straha i uzročne veze sa premještajem na drugo mjesto rada, a u situaciji kada niti u jednom trenutku tužiteljev ostanak na radnom mjestu na kojem je zasnovao radni odnos (i na kojem u kontinuitetu radi do danas) nije doveden u pitanje, niti je poslodavac protiv tužitelja poduzeo ikakve (stegovne) mjere kojima bi eventualno bila dovedena u pitanje njegova radnopravna pozicija i posljedično navedenom njegova egzistencija. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, tuženica je dokazala da je tužitelj upućen na drugo mjesto rada zbog potrebe posla, a ne da bi njegovo upućivanje na drugo mjesto rada bilo uzrokovano protupravnim postupanjem koje bi za posljedicu imalo povredu prava na dostojanstvo te povredu prava na duševno zdravlje (strah), a dokazala je i da u njezinome postupanju nema niti štetne radnje, niti krivnje. Pored navedenog, prema pravnom shvaćanju ovoga suda zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava na dostojanstvo podnesen je i izvan zastarnog roka iz odredbe čl. 230. st. 1. ZOO.

Naime, ako je tužitelju povrijeđeno dostojanstvo, onda je to bilo danom saznanja o upućivanju tužitelja na rad na iste poslove, a na drugu lokaciju, u Središnji državni ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova Europske unije (Radnička ulica br. 80), a to je najkasnije bilo po povratku tužitelja s bolovanja početkom mjeseca kolovoza 2008. od kada je počeo teći subjektivni zastarni rok od tri godine koji je istekao u kolovozu 2011., a tužba je u ovom predmetu podnesena 22. siječnja 2014. Naime, nije pravilno pravno shvaćanje suda prvog stupnja koji je početak tijeka zastarnog roka računao od završetka liječenja tužitelja, a to stoga što za povredu dostojanstva možemo reći da predstavlja subjektivni osjećaj osobe koji je uzrokovan vanjskim, ponižavajućim ili uvredljivim ponašanjem drugih, iz njenog okruženja. Dakle, nije tužitelj završetkom liječenja saznao da mu je povrijeđeno dostojanstvo, već onoga dana kada je tuženica poduzela radnje koje je tužitelj protumačio kao ponižavajuće ili uvredljivo postupanje, a to je danom donošenja odluke o upućivanju na iste poslove, ali na drugu lokaciju (u tom smislu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženo u odluci poslovni broj Revr-60/14-2 od 28. travnja 2015.).

Slijedom navedenog, nalaz i mišljenje liječnika vještaka u pogledu postojanja uzročno-posljedične veze treba promatrati u kontekstu tužiteljeva subjektivnog osjećaja koji je postupanje tuženice, koje u danim okolnostima nije bilo protupravno, protumačio kao uvredljivo, odnosno ponižavajuće postupanje, a ne kao objektivno protupravno, štetno postupanje tuženice koje bi bilo u uzročnoj vezi s liječenjem tužitelja, tim više što pored navedenog, i iz medicinske dokumentacije proizlazi kako su tužiteljevi problemi počeli kada se njegova majka razboljela, kao i da su, između ostaloga, uzrokovani i njegovim financijskim problemima, a na koju činjenicu osnovano ukazuje žaliteljica u žalbi." III. PRIGOVORI PODNOSITELJA 9. Podnositelj smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer se zaključak suda ne može povezati s utvrđenim činjenicama, a koje su u suprotnosti s izvedenim dokazima. Ističe da se ovdje ne radi o uobičajenoj parnici za naknadu štete jer su se ovim slučajem bavili i mediji, a izjave su dali i neki saborski zastupnici, pa se ne može govoriti o uobičajenom premještaju radnika.

Podnositelj, nezadovoljan ishodom parničnog postupka, daje svoju analizu i ocjenu dokaza te utvrđenih činjenica. Ističe da je drugostupanjski sud presudu utemeljio na pogrešnoj pravnoj osnovi, a pogrešnim smatra i utvrđenje suda vezano uz početak zastarnog roka. U prilog tome poziva se na odluke Vrhovnog suda na temelju kojih zastara počinje teći od kada je završeno liječenje, a ne kako se to u pobijanoj presudi navodi, od trenutka kada je tuženik u odnosu na podnositelja poduzeo radnje koje se mogu protumačiti kao ponižavajuće i uvredljivo ponašanje. Smatra da je doveden u nejednak položaj u odnosu na druge građane pred hrvatskim sudovima na koje se primjenjuje ustaljena sudska praksa i koji mogu koristiti privilegij pravne sigurnosti. U konkretnom slučaju nastala je situacija koja je potaknula ogovaranje i širenje glasina, a koje su navodno polazile od njegovog negativnog pričanja o vladajućoj stranci. Navodi kako mu tuženik nije omogućio da se obrani i spriječi nastala ogovaranja, te da je bio žrtva "čistke" koju provodi jedna politička stranka, uslijed čega je uz medijsko praćenje njegova slučaja došlo do povrede njegova prava na privatni i obiteljski život.

Obrazlaže kako je stavljen u nejednak položaj u odnosu na druge radnike u svom okruženju koji su također bili premješteni, ali ne zbog verbalnog izričaja kao on, dok je nad njim provedeno omalovažavanje i diskreditiranje u radnom okruženju, ali i kroz medije. Tako je njegov slučaj završio u medijima koji su se bavili konobarom iz Hrvatskog sabora i njegovim svjetonazorom. Za konkretan slučaj smatra mjerodavnom odluku Ustavnog suda broj: U-III-4621/2007 od 23. travnja 2008. ("Narodne novine" broj 55/08.) jer mu nije dana mogućnost da se upozna i izjasni o relevantnim činjenicama i okolnostima koje su dovele do odluke o njegovu premještaju. 9.1. Zaključno, podnositelj je predložio usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporene presude. IV. MJERODAVNO PRAVO I PRAKSA 10. Člancima 19. stavcima 1. i 2., 230., 1099. i 1100. stavcima 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. - članak 9. Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/15. i 29/18.; u daljnjem tekstu: ZOO:35/05-29/18) propisano je: "Prava osobnosti Članak 19. (1) Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. (2) Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. (...)"

"Naknada štete Članak 230. (1) Tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. (...)" "5. Popravljanje neimovinske štete Objavljivanje presude ili ispravka Članak 1099. U slučaju povrede prava osobnosti oštećenik može zahtijevati, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravka, povlačenje izjave kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom. Pravična novčana naknada Članak 1100. (1) U slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. (2) Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. (...)" 11. Vrhovni je sud u presudi broj: Revr 60/2014-2 od 28. travnja 2015. u pogledu nastupa zastare u smislu članka 230. stavka 1. ZOO:35/05-29/18 istaknuo da povreda dostojanstva

"predstavlja subjektivni osjećaj osobe koji je uzrokovan vanjskim, ponižavajućim ili uvredljivim ponašanjem drugih, iz njenog okruženja ... dakle, nije tužiteljica danom pravomoćnosti presude, kojom je odluka o stegovnoj mjeri utvrđena nezakonitom saznala da joj je povrijeđeno dostojanstvo, već onog dana kad je tuženik poduzeo radnje koje je protumačila kao ponižavajuće ili uvredljivo ponašanje, a to je danom pokretanja stegovnog postupka, odnosno danom donošenja odluke o stegovnoj mjeri". 12. Ustavni sud je u odluci broj: U-III-3624/2015 od 25. svibnja 2016. (objavljena na www.usud.hr) potvrdio navedeno pravno stajalište Vrhovnog suda. V. OCJENA USTAVNOG SUDA 13. Ustavni sud utvrđuje da s obzirom na razloge i navode istaknute u ustavnoj tužbi, te činjenice i okolnosti konkretne pravne stvari postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari u konkretnom slučaju. 14. Ustavni sud utvrđuje da s obzirom na činjenice i okolnosti konkretne pravne stvari, te razloge i navode ustavne tužbe, istaknuti prigovori podnositelja otvaraju pitanje povrede jamstva štovanja i pravne zaštite dostojanstva propisanog člankom 35. Ustava koji glasi: "Članak 35. Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti." Ustavni sud napominje da iako članak 35. Ustava ne sadrži izričite postupovne zahtjeve, ipak postupak donošenja odluka kojima dolazi do miješanja u jamstvo i pravnu zaštitu dostojanstva pojedinca mora biti pravičan i kao takav osigurati dužno poštovanje interesa zaštićenih tim pravom.

15. Ustavni sud ocjenjuje da je u slučajevima koji ulaze u doseg prava na štovanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, zajamčenog člankom 35. Ustava (za otklanjanje utvrđene povrede) odlučno pitanje, kada je to primjereno okolnostima pojedinog slučaja, dosude pravične novčane naknade (koja nije nužno vezana uz uzrokovanje i naknadu štete). U tom smislu razvoj zakonodavstva u Republici Hrvatskoj, u području zaštite prava osobnosti, izvršen člancima 1099. i 1100. ZOO-a:35/05-29/18, eksplicitno otvara prostor sudovima za otklanjanje povrede tih prava dosudom, kada je to primjereno okolnostima pojedinog slučaja, pravične novčane naknade, u smislu u kojem to uređuju naprijed navedeni članci ZOO-a:35/05-29/18, kao i za tumačenje i primjenu u navedenom smislu prethodno važećih propisa koji su regulirali područje zaštite prava osobnosti. Naime, jedna od člankom 3. Ustava propisanih najviših vrednota ustavnog poretka

Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava jest poštovanje prava čovjeka koja je (osim ostalim odredbama Ustava o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda) konkretizirana i pravom na štovanje i pravnu zaštitu ljudskog dostojanstva zajamčenim člankom 35. Ustava, te stoga navedeno pravo treba smatrati odredbom Ustava koja čuva temeljne vrijednosti demokratskog društva u pogledu kojih postoji pozitivna obveza države da zaštiti tjelesnu i moralnu cjelovitost pojedinaca od čina nasilja koje počine druge privatne ili pravne osobe (isto i Ustavni sud u odluci broj: U- III-3217/2018 od 9. rujna 2020., www.usud.hr). Ustavni sud u tom pogledu upućuje na načelna stajališta Europskog suda za ljudska prava iznesena u predmetima Sandra Janković protiv Hrvatske (br. 38478/05, §§ 44. i 45., presuda od 5. ožujka 2009.) i Remetin protiv Hrvatske (br. 29525/10, §§ 89. i 90., presuda od 11. prosinca 2012.). 16. U odnosu na pozivanje podnositelja na praksu Ustavnog suda (odluka broj: U- III-4621/2007 od 23. travnja 2008.), Ustavni sud napominje da se u tom slučaju ne radi o istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji koja bi se mogla primijeniti na konkretan slučaj.

Stoga, pozivanje podnositelja na navedenu praksu Ustavni sud ocjenjuje irelevantnim za ocjenjivanje osnovanosti konkretne ustavne tužbe. 17. U odnosu na pozivanje podnositelja na praksu Vrhovnog suda (odluke broj: Rev 1/2008 od 13. ožujka 2008., Rev-2309/2010 od 27. ožujka 2012. i Rev-623/2003 od 4. siječnja 2005.), Ustavni sud napominje da se u tim slučajevima ne radi o istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji koja bi se mogla primijeniti na konkretan slučaj. Stoga, pozivanje podnositelja na navedenu praksu Ustavni sud ocjenjuje irelevantnim za ocjenjivanje osnovanosti konkretne ustavne tužbe. 18. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u dokaznom postupku pred prvostupanjskim sudom ocijenio da postupci tuženika na koje je podnositelj ukazivao u tužbi i tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nemaju značaj povrede prava osobnosti. Stoga je imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je bio prihvaćen tužbeni zahtjev podnositelja na način da je odbio tužbeni zahtjev podnositelja.

Ustavni sud ocjenjuje da je drugostupanjski sud u obrazloženju drugostupanjske presude iznio dostatne i pravno relevantne razloge za svoju ocjenu. Stoga, Ustavni sud utvrđuje da osporenim presudama podnositelju nije povrijeđeno jamstvo štovanja i pravne zaštite dostojanstva propisano člankom 35. Ustava, u njegovom materijalnom i postupovnom aspektu. 19. Ustavni sud utvrdio je da prigovori podnositelja vezani uz članke 14. i 29. stavak 1. Ustava, na način kako su postavljeni u ustavnoj tužbi te u mjeri u kojoj bi u okolnostima konkretnog slučaja osporene presude mogle utjecati na ostvarivanje sadržaja tih ustavnih normi, ne upućuju na mogućnost povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom. 20. Na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/92. i 49/02. - pročišćeni tekst) odlučeno je kao u izreci odluke' - piše u presudi Ustavnog suda koju je  potpisao predsjednik vijeća dr. sc. Branko Brkić.