U ožujku prošle godine objavili smo članak naslovljen s: 'KRIZA NA VRATIMA Direktor luksuzne Stancije Meneghetti, sin odvjetnika Miroslava Pliše, na sudu zbog ovrhe agencije za naplatu dugova'. U podnaslovu tog članka piše: 'Bruno Plišo, inače partner sina suca Ivana Turudića, duguje Eos Matrixu još od 2001. godine, prijeti mu pljenidba i ovrha na imovini ako ne podmiri dugove'. Za glavnog aktera te priče šira je javnost saznala kad je prošlog rujna pretučen u svingerskom klubu Anaconda u Rovinju i kada je njegov otac Miroslav Plišo istupio u javnosti nezadovoljan činjenicom da su nakon incidenta vlasnici tog kluba pušteni da se brane sa slobode. Njegovi istupi urodili su plodom jer je potom došlo do uhićenja. Inače, Miroslav Plišo brat je također poznatog zagrebačkog odvjetnika Davora Pliše, oženjenog za moćnu poduzetnicu Lorenu Ribarić.

Njihov sin Luka Plišo našao se u nevoljama o čemu smo pisali u ožujku prošle godine u članku pod naslovom: ''ZLATNA MLADEŽ' Član odvjetničko-poduzetničke dinastije na sudu zbog optužnice za vožnju pod utjecajem alkohola, nedavanja vozačke i bijeg s mjesta nesreće'. Sve navedeno živi je dokaz kako u Hrvatskoj 'i bogati plaču', odnosno da i oni nisu lišeni najraznovrsnijih nevolja koje pogađaju tzv. obične smrtnike. Istaknimo i kako supružnici Plišo, dakle Romana Kajfež i Miroslav Plišo skupa sa sinom Brunom te Opatijcem imena Igor Sušanj, čine Upravu tvrtke Meneghetti koja je vlasnica istoimenog luksuznog kompleksa hotela, vila i vinarije u Balama u Istri. Među vlasnicima tvrtke Meneghetti d.o.o. su još: Miho Glavić, Ivan Pušnik i Aleksandra Pušnik iz Švicarske, VIAM HOLDING S. á r.l. iz Luksemburga, Beograđanin Jovan Krstić, ciparska Gaznafta Investments Limited, Mirjana Rist i Carsten Rist iz Münchena, Mariborčan Marko Arsenovič, Zagrepčanin Sava Rajkov, Uroš Sarjanović iz Hvara te supružnici Miroslav Plišo i Romana Kajfež.

U javnosti egzistira dojam kako je taj kompleks Meneghetti kao neka zlatna koka pa je stoga čudno da se direktor tog kompleksa Bruno Plišo već dva puta našao u ovršnim nevoljama. O tome svjedoči naš prethodni članak pod naslovom: 'ELITA U MINUSU Direktor luksuzne istarske Stancije Meneghetti opet u dužničkim nevoljama, nakon ovrhe agencije za naplatu dugova tužen zbog kartice, netom je Luka Modrić podupro njegov Pro Tennis Fam'. Bruno Plišo spomenut je i u članku pod naslovom. 'FAMOZNI ODNOŠAJI Kći Jadranka Prlića živjela sa sinom Ivana Turudića, partnerom sina odvjetnika Pliše pretučenog u svingerskom klubu a prije udaje za Rusa, vlasnika dvorca, koji je bio ortak sina ex-direktora Fortenove'. Kao što smo uvodno istaknuli Bruno Plišo partner je Ivana Turudića, sina glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića, u tvrtci Pro Tennis Fam. S obzirom da se radi o osobama koje pripadaju elitnim krugovima čudno je kako dospijevaju u takve dužničke kontekste.

Tom se nizu netom pridružio i poznati odvjetnik Miroslav Plišo o čemu svjedoči dokument Financijske agencije s datumom 9. srpnja ove godine. Naime FINA je tada Miroslavu Pliši uputila 'poziv na dostavu očitovanja za provedbu jednostavnog postupka stečaja potrošača'. U njemu piše: 'Na temelju članka 79.b stavka 1. Zakona o stečaju potrošača (NN 100/15, 67/18, 36/22 dalje u tekstu: Zakon), Financijska agencija poziva potrošača: MIROSLAV PLIŠO, S....., 10000 ZAGREB, OIB:....da se očituje o suglasnosti za provedbu jednostavnog postupka stečaja potrošača nad imovinom potrošača. Cilj jednostavnog postupka stečaja potrošača jest da se poštenog potrošača oslobodi od obveza prema određenim vjerovnicima. Unovčenje imovine potrošača i raspodjela vjerovnicima provodi se ako je sud utvrdio da je vrijednost imovine potrošača veća od 1.327,23 EUR.

Sukladno članku 79.a stavku 2. Zakona, temeljem podataka upisanih u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje ispunjeni su uvjeti za provedbu jednostavnog postupka stečaja potrošača te su u trenutku slanja ovog Poziva evidentirane neizvršene osnove za plaćanje radi prisilnog ostvarenja tražbina u iznosu do 2.654,46 EUR s osnova glavnice u neprekinutom razdoblju dužem od tri godine. Pozivamo Vas da se u roku od 15 dana od dana dostave ovog Poziva očitujete jeste li suglasni da se pred nadležnim općinskim sudom provede jednostavni postupak stečaja potrošača nad Vašom imovinom. Očitovanje se daje na obrascu koji je dostavljen uz ovaj Poziv, a popunjeni obrazac Očitovanja dostavlja se neposredno ili putem pošte na adresu Financijske agencije navedenu u zaglavlju ovog Poziva. U navedenom roku od 15 dana od dostave ovog Poziva dužni ste u Očitovanju dostaviti popis svoje imovine te možete podnijeti prijedlog da se jednostavni postupak stečaja potrošača provede i u odnosu na vjerovnike koji su nakon slanja ovog Poziva povukli osnove za plaćanje iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje.

Ako se u roku od 15 dana od dana dostave ovog Poziva ne očitujete jeste li suglasni da se provede jednostavni postupak stečaja potrošača, smatrat će se da ste s istim suglasni te će Financijska agencija nadležnom općinskom sudu podnijeti Prijedlog za provedbu jednostavnog postupka stečaja potrošača' - piše u tom pozivu. Odvjetnik Plišo može, kao i svi koji se nađu u istoj situaciji, kontaktirati Savjetovalište Financijske agencijena mail ili navedeni info telefon. Nadalje u dokumentu piše: 'U Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje u neprekinutom razdoblju od 1097 dana na teret Vaših računa i novčanih sredstava evidentirane su neizvršene osnove za plaćanje u ukupnom iznosu od 225,62 EUR (u koji iznos su uračunati troškovi i kamate), a u koji iznos su također uračunate tražbine radi osiguranja ili radi naplate novčane kazne ako su iste evidentirane u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje. Temeljem sljedećih osnova za plaćanje utvrđeno je da su ispunjene pretpostavke iz članka 79.a stavka 2. Zakona, a ispunjenje kojih pretpostavki je uvjet za slanje ovog Poziva: 27.09.2021., USL-1622/20, UPRAVNI SUD, UPRAVNI SUD U ZAGREBU, DRŽAVNI PRORAČUN REPUBLIKE HRVATSKE ....'.

Odvjetniku Pliši u prilogu je dostavljeno i očitovanje u kojem treba navesti je li suglasan ili nije da se nad njim provede taj postupak. Priložen je i obrazac koji bi trebao ispuniti ukoliko želi provedbu tog postupka. Radi se o obrazcu u koji se detaljno upisuju sve nekretnine, pokretnine, imovinska prava, udjelu u tvrtkama, fondovima, prihodi od premija osiguranja, dionica, dividendi...... Samim tim bit će zanimljivo vidjeti ishod tog postupka. Konstatirajmo kako se našoj listi bankrot (koju možete pregledati ovdje) pridružuje još jedno poznato ime. No, Plišo će se zacijelo izvući iz ove priče bez posljedica a ubrzo ćete saznati i zašto. Naime, priča o Miroslavu Miri Pliši ne bi bila kompletna da ne citiramo ono što je osobno ispričao o odnosu s pokojnim Miroslavom Ćirom Blaževićem u sklopu opsežnog intervjua za Glas Istre. Radi se o članku dostupnom na sljedećem linku. Citiramo dio tog intervjua koji se odnosi na kompleksi odnos Pliše i Ćire: 

'Krenuo sam u prvi gimnazije. I opet ne mogu učiti engleski! I opet francuski! Jednog dana uslijedi razgovor s ocem. Kaže: "Sine, razgovarao sam sa Ćirom Blaževićem, pitao sam ga da li bi te uzeo raditi u Švicarsku, da poboljšaš francuski." U gimnaziji sam, ipak, naučio više francuskog nego u osnovnoj. Temelji su bili sve bolji, znanje solidnije.Ćiru, kao tatinog prijatelja, nisam poznavao. Znao sam tko je, ali nije on kod nas tada bio previše popularan. Tata je Ćiri napravio neku sitnu uslugu i znali su se dugo. Završila je druga godina gimnazije, započelo ljeto, a ja sjedoh na vlak, i sam, samcat, bez pameti, ali prepun snalažljivosti, krećem iz zabačenog Travnika u gospodsku Švicarsku! Kod Ćire! On je tamo već osvojio par prvenstava. No, Švicarska je u ondašnjem nogometu bila nezanimljiva, rang druge, treće hrvatske lige. Nogometaši su bili poluprofesionalci koji su radili minimalno četiri sata.

Put je izgledao ovako: krenuo sam vlakom iz Travnika prema Lašvi, uskotračnom željeznicom. Pa do Zenice, pa presjedanje u Vinkovcima, pa ne znam opet gdje… Dolazim u Zagreb, ulazim u Simplon expres koji je vozio Istanbul - Pariz! To je trajalo… Nikad kraja! Dolazim u Brig, prvo mjesto iza Simplon tunela, opet presjedanje, blizu smo, I konačno odredište - Sion! Švicarska! Eto malog Bosanca u zemlji čokolade, neutralnosti i potpune posloženosti! Za one učenije, od tamo su "Protokoli sionskih mudraca".Uglavnom, iskrcam se s nekim malim koferom… Da se razumijemo, u Bosni tada nije bilo velikih kofera. Naravno, nije imao ni kotače. Na papiriću sam imao adresu - Ulica Malog lovca broj 4 (De Le Petit Chasseur). Tražim ja, kružim po Sionu, gradiću od 30, 40 tisuća stanovnika. A ono, sve uredno, svugdje dječja igrališta. Impresivno. Zaboravio ja na Bosnu u sekundi. I tako hodam, ali nema tog broja 4. Nigdje. Što ću, kofer u ruke i do prve govornice.

Nakon svega, hodao sam još četiri kilometra. Uzrujan, zabrinut, bila mi je puna kapa svega.Zadnji franak ubacio sam u telefon. I dobijem Ćiru. Gdje si mali - pita me. Rekoh što sam sve prošao… "Ma reci što vidiš oko sebe", kaže Ćiro. Nije prošlo par minuta i… Evo njega! Crveni mercedes, S klasa, 280. Uletio je na benzinsku pumpu k'o Fitipaldi. Izlazi Ćiro i odmah zaje….. "Šta je Bosanac, nisi ni doš'o i već si se izgubio." Prvi puta ušao sam u Mercedes. Pravi, crveni. Ha ha!Dolazimo kod Ćire u stan. Prekrasno uređen, pravi šok je uređeni haustor, ne smrdi kiseli kupus. Razina. Švicarska. Bio sam šokiran, kulturološki. "Sine, ovo ti je soba, ovo WC, drži sve urednim. Odmori se malo." Malo, pomislio sam, malo… Čovječe, danima putujem, u stresu sam, propješačio sam pola Siona tegleći kofer. Treba mi mira.No, drugo jutro, buđenje! Urla Ćiro iz kuhinje. "Sine, vodimo te na posao." I odvede me u neku radionu.

Šef se zvao Ništavić. Švicarac! Mo'š mislit. Dao mi u ruku neku burgiju. Ja to nešto režem, brusim te aluminijske profile kojih kod nas još nije bilo. Dva mjeseca sam ih rezao na razne dužine, zamatao ih ljepljivom trakom i slagao na hrpu. Onda dođe viličar i pokupi ih. Dosadno, zamorno. Tražio sam neki drugi posao. Ako može. Rekli su mi da mogu čistiti nakon radnog vremena. Ma pusti, pomislih.A Ćiro kao domaćin… Vodio   me svugdje. U Crans Montanu, Davos, Materhorn. Švicarska je bila i ostala simbol neobičnog bogatstva. Ne toliko luksuza, nego bogatstva. U toj državi ništa nije preluksuzno, no puno je toga prebogato. Ćiro je u Sionu bio kao Bog. Ljudi su trčali za njim, grlili su ga, ljubili, molili autogram. Mali provincijalni klub je doveo do švicarskog vrha. Pričao mi je, u pauzama naših izleta, o sebi, vožnji kamiona, nogometnoj karijeri. S njime sam išao i na utakmice. Počasna loža. Top razina. To je Švicarska, nema improvizacije.

Toga nije bilo u Travniku. Sjedio sam na natkrivenim tribinama, dok se u Travniku od kiše braniš kišobranom!U Crans Montani me vodio na večeru u Ambasadour. Dan danas je to ekskluzivni hotel. Zlatni beštek, kristalne čaše. Naučila mene mama kako se jede, fino sam odgojen… Ali ovo… A Ćiro: "Pič.. ti materina, da ne bi nešto ukr'o, nemoj me brukat, sine." Prvi mjesec nisam shvatio gdje sam došao. Prilagođavao sam se. Sedam sati dnevno je bilo obavezno, no mogao si raditi i više, što je bila snažna sugestija. Imao sam satnicu 5 franaka. Samo u prvom mjesecu, ni ne shvaćajući da ne radim dobro, zaradio sam više nego moj otac u tri mjeseca. I još nisam imao gdje potrošiti novac. Smještaj mi je bio besplatan, frižider pun, Ćiro me stalno vodio okolo, kud' on, tud' i ja. Još sam i motorić dobio. Za posao i s posla, i da mi se nađe…E, ali taj prvi mjesec smanjili mi satnicu s 5 na 4 franka. Jadam se ja Ćiri, a on meni: "Odi kod glavnog, Betrizoa, i pitaj ga što ne valja."

Odoh ja, a on mi kaže da mi je radni učinak preslab, na što sam ga pitao zašto me nije ranije upozorio. "Upozorio sam te na vrijeme, kad si dobio plaću." Završena rasprava. Nema dalje.Drugi mjesec sam zapeo, odrađivao sam devet sati dnevno, i još subote. Zamisli ovo: korektni Švicarac mi je vratio minus od jednog franka po satu koji mi je uzeo, a za drugi mi je mjesec cijenu sata obračunao po 7 franaka! Znači: kompenzacija plus povišica. Imao sam 17 godina i shvatio sam kako život funkcionira. Zapni, i imat ćeš. Radi, dokazuj se, nagradit će te. To je bila i Ćirina filozofija.Ma on je svjetski čovjek! Preko njega sam upoznao čuda ljudi. Jedan od zanimljivijih je bio Đovani, Giovanni, iz Trsta. To je dućan, trgovina u Trstu, i dva brata, Giovanni i Antonio, ustvari Ivan i Ante, Čolići. Iz Bugojna. Zbog sukoba s režimom nakon 45. morali su otići. Što dalje. Stacionirali su se u Italiji, otvorili dućan. Antonio je bio fin, ugodan čovjek, a Giovanni… taj je bio neopisiv, ali i neopisivo bogat.

Nakon nekog vremena, Ćiro me prebacio u Giovannijev stan u centru Siona. Top lokacija, savršeno uređen. Kaže mi Ćiro: "Ova soba će biti zaključana. Pokazat ću ti zašto." Otključa, a unutra Cezanne! Pravi Cezanne, hej.Slušao sam i upijao. I naučio francuski! Propričao sam. No, još je važnije da sam upoznao svijet i vidio kako stvar funkcionira u sređenom sustavu. Na primjer, već tada se, u prvom dijelu 70-ih, u Švicarskoj razvrstavalo smeće. Ne dao ti dragi Bog da to ne napraviš, da staviš staklo u krivu kantu. Sve je ograđeno, imaš svoj ključ. I Ćiro je to prihvatio. On je pedantan, Švicarac. Znao bi, iz zajebancije i malo zbog fore, odstupiti od pravila. Recimo u vožnji. Imao je iznimnu duhovitost. Znao je sve marifetluke cijelog svijeta. Frajer. Je… lik.Pun dojmova kod povratka u Travnik mojim prijateljima sam prepričavao svoje dogodovštine s Ćirom. A oni meni: "Vid' Pliše što laže." Pa sad ti njima objašnjavaj kako je meni stvarno bilo u Švicarskoj. A mi živimo u Travniku! Kupio sam prijateljima britvice za brijanje, upaljače...

Učio sam od Ćire. On bi u Travnik donio parfeme, satove i dijelio to pun šarma. Meni je na odlasku, uz sve ostalo, dao i pun kufer cipela. Bile su mi malo tijesne, no nije smetalo. Nakrcao mi je kofere i poklonio mi je puno toga. Rekao bi mi: "Nosi ti to mali odavde, ja sam to iznosio." Onda bi rekao da mi to neće stati u kofere, a ja bih mu odgovorio: "Pusti Ćiro, stat će, već će to ne'ko od mojih nositi."Kad sam se vratio, dijelio sam stvari po Travniku. No, trebalo je najprije doći doma. Njegovim Mercedesom, koji je vozio na krajnjem rubu granica i mogućnosti, ali izuzetno sigurno i znalački, najprije smo otišli za Trst. Kod njegovog prijatelja Giovannija. A kod njega, bogatstvo, zlatne pipe! Slike, namještaj. Ma dvorac je to bio! Pravi dvorac! Rek'o Ćiro: "Sine, moramo te obući za Travnik!" Dolazimo do dućana, u izlogu hlače, sakoi, obučena lutka. Giovanni me obukao, Ćiro platio. Nije htio da bilo što potrošim.Ćiro mi je bio putokaz za život - pokazao mi je kako se dokazivati, prihvatiti nove stvari, prilagoditi se. Malo je ljudi koji su na moj život suštinski djelovali. On je svakako jedan od njih.

Najprije otac, koji je iznimno utjecao na mene učeći me radu, poštenju i poštovanju. Ćiro me naučio raditi. Zahvaljujući njemu, naučio sam francuski. Da je bilo samo to, već je puno. A bilo je puno više od toga. Onda je Veno Bojanovski, koji mi je dao osnovu za odvjetništvo. Postavio me na tračnice i slikovito naučio me voziti. I Nikica Valentić, on me naučio da od stanice do stanice dođem najkraćim putem i bez posljedica. On me uveo u svijet ravnopravnih odnosa s odvjetnicima. Zahvaljujući njemu sam u odvjetništvu postigao puno toga. Svi ti ljudi, i otac, i Ćiro, i Veno, i Nikica, kapitalci su od kojih možeš naučiti i ja sam puno naučio .Ćiro je čovjek ljudske topline kakvu ima malo ljudi. Iznimno jednostavno, bez prenemaganja, rješava probleme. I pomaže ljudima. Tako je i mojim roditeljima. Moj otac je, naime, prije 70-ih godina bio član Matice Hrvatske, no 71. je donesen međurepublički dogovor po kojem netko može biti član matice samo u republici u kojoj živi. Otac je, inače, bio uvjereni komunist koji je u tu ideju vjerovao mnogo više nego brojni popovi u Boga.

Kako su ideje Maspoka, hrvatskog proljeća, u Bosnu došle, kao i mnoge stvari, s nekom godinom zakašnjenja, tako je moj stari, onako naknadno proljećarski, 73. ostao bez posla. Izbacili su ga i iz Partije. U trenutku smo ozbiljno osiromašili. Bili smo pod kreditima za gradnju kuće i život se zakomplicirao. Ja i tri godine mlađi brat stalno smo, naravno, nešto trebali. Barem neki dinar, za cure, izlaske. Srećom da sam argatovao (najamnik, šegrt na baušteli), radio zidarske poslove i nosio cigle na tuđim kućama pa se nešto zaradilo. Onda je uslijedio i odlazak kod Ćire u Sion, a poslije i Ćirin dolazak u Travnik.Za ovu priču važno je to što je moja majka radila Vilerove goblene. I tako, jednog dana za svog boravka u Travniku, dolazi Ćiro kod nas. Znao je da smo bez para, ali i da je stari toliko ponosan da nikoga neće ništa pitati. Ni marke ni dinara. Sreće mamu. "Zrinkica, što su ti lijepi ovi gobleni", Ćiro će njoj. "Je, je, Ćiro, lijepi su, godinama sam ih radila", ponosno mu ona uzvraća.

A gobleni, ukrašeni luksuznim okvirima, taman za zabit ih na zidove. Gleda Ćiro poput starog mudrijaša i taktički se obraća majci. "Ma ja bi' ti, Zrinkice, to otkupio. A ti si izaberi jedan, dva najdraža, a ostalih desetak plaćam." Jadna majka se lomi, grči prste, ne zna što bi, ne želi se odvajati od svojih goblena. Remek djela njenih ruku. A i ostat će joj zidovi prazni, kaže ona njemu.No, Ćiro je uporan. "Ajd može ovako: ja bi' to kupio i pustio neka stoji kod tebe!" Izvadio je i na stol stavio 10 tisuća njemačkih maraka! To je tada bila velika lova, a za nas - ekstra lova! "Idem ja sad u Švicarsku, a ti mi to, Zrinkice, čuvaj, ali ne skidaj sa zida, lijepi su gobleni, neka samo stoje, već ću ja jednom doći po njih."I ode Ćiro. Nikada nije došao po njih, nije ni namjeravao. Pomogao je. Samo je vješto tražio i pronašao način da to odradi sa stilom. Kao džentlemen, a ne sirovina. Prolaze godine, Ćiro preuzima Dinamo i čak uključuje mog starog u rad omladinske škole. Uskoro postajem odvjetnik, a on često dođe kod mene, uvijek mu nešto treba. U kontaktu smo, ne preintenzivnom, ali nam se putovi susreću. Ćiro je tada imao stan od Dinama sa stanarskim pravom. Ja sam tada prepoznao određene uvjete po kojima su zaslužni nogometaši i košarkaši mogli otkupiti stanove za male novce.

To su iskoristili i Dinamovi nogometaši i Cibonini košarkaši. Ćiro je oko toga zakasnio. "Ajde sine, odi tamo kod Zorislava Srebrića i dogovori da i ja tako kupim stan." Malo poguranca i riješim ja to. Prođe dulje vrijeme, imam ured u Smičiklasovoj, sjedim u radnoj sobi i čujem, kod ulaznih vrata, od kojih me dijeli jedna tajnica, hodnik, druga tajnica, štenge za dole… Čujem: "Gospodine, gospodine, pričekajte…" No nema toga tko će zaustaviti Ćiru. Ulijeće. Kaže on meni da sam mu napravio puno odvjetničkih usluga. Ja mu uzvraćam: "Ćiro, ti si meni napravio puno više i na tome sam ti vječno zahvalan." Inzistirao je da mi nešto ipak plati. "Sine, evo, pripremio sam ti pet hiljada njemačkih dojče maraka." Nisam htio uzeti. Nikako. No, toliko je tražio da uzmem da bih ga, u suprotnom, imao sam osjećaj, naljutio i povrijedio. "Sine, tri hiljade ti sad dam, a dvije kad se vratim iz Švicarske." I ode.Prođe mjesec, dva, opet čujem istu buku na hodniku, netko se gura preko reda.

To može biti samo on. "Šta je, mali, p…. ti materina, mislio si da ću te zajebat. Evo ti što sam rekao, dva soma, zaslužio si". Spustio ih i ode. Sa smiješkom, pun štosova, kao i uvijek. I kad je vikao, ne znači da je bio ljut. I sad ja to prepričavam nekim kolegama odvjetnicima koji su radili za Ćiru, jer je to bila stvar prestiža. Ali, razgovarajući, na iznos sam dodao nulu. Kao što bi rekao jedan naš novinar - ne smije istina stati na put dobroj priči."Dečki, 50 milja maraka će mi Ćiro platiti, 30 mi je već dao", pričam ja njima. A ovi… Razjapljenih usta. Hvataju zrak. Čude se, ne mogu vjerovati. Uglas ponavljaju: "50 milja!" Svi su nešto radili za njega, zastupali ga kad tuži, branili kad ga tuže, a love nigdje. Jednom od njih je rekao - dat' ću ti ono što najviše volim i što mi je najdraže. Odvjetnik je očekivao lovu, a dobio je Toblerone koje je Ćiro obožavao. Zapalio sam ih s tom pričom.

Mislim da su mi sve do danas vjerovali.Francuski jezik, s kojim sam se mučio, nikako mu ne nalazeći mjesto u svojem životu, ali me, srećom, odveo sve do Ćire i švicarskog Siona, odjednom je dobio smisao. Krajem 80-ih u Zagrebu sam imao odvjetnički ured, a nije puno odvjetnika bilo tada koji su znali francuski jezik. Bili smo pokojni Hanžeković i ja. Za mene je saznao francuski ataše za gospodarstvo i svaki put kad bi Francuzi dolazili ovdje, tražeći prilike za posao i ulaganja, javljali su se meni: Peugeot, Renault…Kažem ja svom starom: "Nisi ti sa mnom imao te namjere s francuskim, al' nam se ipak posrećilo." Taj mi se jezik stvarno isplatio. Danas je opet marginaliziran, no ja sam ga u životu, kad je došao pravi trenutak, dobro iskoristio i naplatio. Ali te sreće kada sretneš Francuza, pa koji i zna engleski i počneš s njim na francuskom, e te sreće nema. Zahvaljujući Ćiri...'- piše u tom  zanimljivom intervjuu.