Miroslav Ćiro Blažević (1935.-2023.) pronašao je svoj vječni mir na prekrasnom mjestu u Aleji Velikana. Položen je s lijeve strane poslije monumenta Branku Lustigu te križa Ivana Kožarića. Prije nego što dođete do Ćirinog groba s desne strane proći ćete pokraj groba slikara Ede Murtića iza kojeg dominira platno s njegovim tipičnim slikarskim motivima te tihi dom bivšeg šefa SDP-a Ivice Račana. Ni sam Ćiro ne bi poželio bolje društvo u svom vječnom počivalištu. Možda samo da su mu bliže Tuđman i Bandić ali oni su imali političke role koje njemu nisu nikada bile jača strana. Ako je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, onda je jučer, 15. veljače pokopan najvažniji sporedni čovjek u Hrvatskoj.
Iako su toga duboko svjesni svi oni koji su ga imali priliku upoznati, s njim raditi ili dijeliti životne trenutke mnogi će možda tek kasnije shvatiti kako je s ovog svijeta otišao jedan koji se rijetko rađa. I koji je bio filozof iako je u životu pročitao puno manje knjiga nego je to želio ili želio priznati. S ovog svijeta otišao je čovjek koji je sa svakom godinom imao savršeniji način na koji je opisao svoja životna iskustva i postignuća, čovjek koji je na vrijeme naučio francuski jezik koji je od njega napravio izričajnog, šarmantnog i romantičnog gospodina kao iz pjesme koju je tako nezaboravno izvodio Charles Aznavour. Pjesma La Boheme na francuskom s kojom je Ćiro ispraćen s Mirogoja možda najbolje opisuje ono što mnogi za života nisu znali ili, kako bi on to znao reći, mogli 'dokučiti' o njemu samom. Do zadnjeg daha Ćiro je bio boem u duši i to onaj starinskog kova kakvi su odumrli s nepovratno izgubljenim vremenom.