Postao je član prestižnog Bratstva Gruyere znači da sudjeluje u zabavama kada se teški kolutovi sira Guyera nose na glavi a k tomu i buteljira vina sa slikom svoga dvorca i oznakom Château de Choully Premier Cru. Uživa u raskošnom boudoiru uređenom za dolazak carice Joséphine

Lajkajte našu facebook stranicu

facebook.com/imperijal.net

Dvorac Château de Choully nazivaju arhitektonskim draguljem francuskog kralja  Luja XVI. Dvorac je bio patricijska rezidencija i sagrađen je između 1722. i 1725. Nalazi se u selu Satigny pokraj Ženeve i upisan je u registar švicarskih spomenika kulture od 1954. Projektirao ga je glasoviti arhitekt iz tog doba Syndic Michel Lullin iz Châteauvieuxa. Dvorac Château de Choully upisan je i kao krajobrazni spomenik zbog ogromnog niza drvoreda, gredica i terasastih stepenica iznad vinograda; zbog veličine i dominantnog položaja a grandioznošću zasjenjuje lokolni krajolik.

Taj dvorac, nadahnut je stilom koji je ustoličen na francuskom dvoru u vrijeme vladavine Luja XVI. Dvorac monumentalnog unutarnjeg i vanjskog uređenja krasi monumentalno stubište, dnevni boravak s rezbarenim intarzijama u drvetu te carski boudoir ukrašen 1812. specijalno za dolazak carice Joséphine. Uz taj prestižni dvorac nalazi se vinograd površine 8,4 hektara.  Vlasnik dvorca, odnosno hrvatski tajkun koji se iselio u Švicarsku, Luka Rajić pridržava se vrlo strogih kriterija kantona Ženeve kako bi dobio klasifikaciju "Premier Cru". Njegov vinograd nalazi se na nadmorskoj visini od 400 do 480 metara i ima idealno izlaganje suncu u smjeru jug / jugozapad. Tlo vinograda je plitko na vapnenačkoj bazi, što Rajićevim vinima daje mineralna i topla svojstva.

Nekadašnji vlasnik hrvatske mliječne industrije Lure u vinogradu proizvede samo 2.000 boca crvenog i 2.000 bijelog vina što omogućuje ograničenu i ekskluzivnu prirodu. Boce na etiketi imaju fotografije dvorca i nose naziv Château de Choully. Prestižni dvorac s imanjem Rajić je kupio u gotovini isplativši bivšim vlasnicima 17,7 milijuna švicarskih franaka što je prvi put objavljeno 2011. u knjizi "Kondo, kondo" autorice Irene Divković Milanović. Nakon kupnje Rajić je uložio milijune u obnovu i dvorcu je vraćen sjaj kakav je imao i u doba Luja XVI. Za obnovu su bili zaduženi najprestižniji švicarski arhitektonski studiji, i to isključivo oni koji posjeduju certifikate nužne za obnovu spomeničke baštine.

Rajić u dvorcu priređuje zabave za svečanosti lokalne elite. Budući je njegova nova domovina Švicarska zemlja sira, čokolade, satova i banaka ne čudi da se Rajić s mliječnih proizvoda "prešaltao" na čokolade pa je tamo kupio tvornicu s tradicijom Favarger. No, Švicarci su tradicionalni pa ne čudi da tamošnja gospoda svake godine održavaju svečanosti prema tradiciji koja se prenosi s koljena na koljeno. Na takvoj svečanosti koja se održava u Rajićevom dvorcu, sudjeluju i uniformirani mještani koji imaju odore nalik onima Napoleonovih vojnika. Tijekom te svečanosti ispred Rajićevog luksuznog dvorca paradiraju mještani s velikim kolutovima sira Grijera i pušu u dugačke švicarske rogove.

Uočili smo jednu decentnu mlađu damu koja je na toj svetkovini bila često na fotografijama u Rajićevom društvu. Luka Rajić također je osvanuo i na stranicama prestižnog švicarskog časopisa Bilan u rubrici koji predstavlja uspješne i bogate stanovnike te bogate alpske države. Rajić je za taj časopis pozirao ispred svoga dvorca te u jednom od salona. Rajić je pozirao u dvorcu i poznatom švicarskom fotografu Lionel Flusinu koji je specijaliziran za snimanje uspješnih stanovnika Švicarske ali i svijeta u rasponu od Rogera Federera pa do Paula Coelha.

Na web stranicama Favargera Luka Rajić se također promovira s fotografijom koja je nastala u njegovom dvorcu pa samim tim neupućeni posjetitelji lako mogu pomisliti kako je Rajić švicarski čokolater s duuuugom tradicijom jer tamošnja priča počinje s crno-bijelim starim slikama obitelji Favarger. Naime, tu je tvornicu čokolade osnovao 1826. Jean-Samuel Favarger. Vremena donose promjene pa je tako i u slučaju Favarger. Slavne švicarske čokoladne loze više nema među vlasnicima isto kao što ni dvorcem u Satignyju pokraj Ženeve više ne stoluju ni europski plemići ni biskupi niti ga pohode okrunjene glave.