Otkako je film Zagrepčanina Nebojše Slijepčevića o likvidiranom 'čovjeku koji nije mogao šutjeti' Tomi Buzovu postao filmski hit i dogurao do nominacije za Oscara uočili smo kako je porastao interes za jedan stari ČLANAK iz Imperijala koji je objavljen 2022. dok je trajala potraga za Splićaninom Matejem Perišem a prije nego što je njegovo tijelo isplivao u Dunavu. Naime, početkom travnja 2022. objavili smo članak 'Gazda Atlantic grupe skinuo s YouTubea video 'Što povezuje Mateja Periša i druge misterije'. U podnaslovu tog članka naveli smo: 'Nakon Imperijalovog upita Emilu Tedeschiju i direktoru beogradske podružnice Atlantic Grupe promptno uklonjen intervju Slovenca optuženog za više kaznenih djela koji se na TV Avali pohvalio moćnim utjecajem na vrh te kompanije'. U uvodu tog članka naveli smo: 'Prije desetak dana na Youtube kanalu beogradske TV Avale postavljen je intervju uživo Karla Kaischlera iz Maribora koji se ranije prezivao Kajšler.
Radilo se o intervjuu gdje je Mariborčan online razgovarao s voditeljicom TV Avale a među ostalim i o slučaju nestalog Splićanina. Fokus njegovog istupa bio je verbalni napad na Beograđanku Katarinu Ostojić koja ima YouTube kanal Istrage Jelena Marjanović. Taj je kanal nastao u vrijeme kada se dogodio nestanak pa pronalazak u rijeci mrtvog tijela srbijanske pjevačice Jelene Marjanović a za čiju je smrt bilo suđeno njenom suprugu Zoranu Marjanoviću koji je na kraju oslobođen optužbe. Katarina Ostojić je nakon nestanka Mateja Periša počela objavljivati video zapise posvećene nestalom Splićaninu. Spomenuti Mariborčan Karlo inače je brat Roberta Kajšlera kojeg su srbijanski mediji nakon nestanka Mateja Periša naveliko citirali.
Pripisivali su mu čudesne parapsihološke moći pa je tako on tvrdio kao Maju Soptu u Srbiji štiti moćni političar, da se Matej boji tate i da ga skriva neka žena u Srbiji koja ima dijete. Za razliku od samozvanog parapsihologa Roberta iza njegova brata Karla vuku se repovi suđenja za svodništvo malodobnice u Sloveniji, u Srbiji je bio propucan a na društvenim mrežama komentiraju da je on skrivio smrti oficira JNA rodom iz Kaštela Tome Buzova koji se pobunio zbog ubojstva Bošnjaka početkom rata u BiH u jednom vlaku a koje su počinile kriminalne srpske skupine. U tom intervjuu najnižim udarcima Karlo Kaischler obrušio se na Katarinu Ostojić, najprljavije je napadao čak i njenu pokojnu majku koja je imala invaliditet te se pohvalio kako je uredio da ona dobije otkaz u Atlantic Grupi te da je on novčano nagrađen od strane te iste kompanije.
Nakon što smo uputili Emilu Tedeschiju u Zagrebu i Zoranu Daljeviću u Beograd upit je li to istina, intervju s Karlom Kaischlerom naprasno je izbrisan s YouTube kanala a mi smo saznali kako je to tražila Atlantic Grupa. Logično se zapitati kako kompanija koja je vlasnica niza najpoznatijih bivših jugo brendova poput: Smokija, Argete, Donata, Cedevite, Barcaffea, Grad kafe ima odnose s takvim suspektnim likom. ..'. Inače, u to je vrijeme Katarina Ostojić medijima iz regije slala na znanje mailove koje je upućivala srbijanskoj policiji pa su tako ti mailovi stizali i do nas.
U prilozima je slala slike Karla Kajšlera iz mladih, odnosno ratnih, dana. Na tim slikama on je bio naoružan pištoljem i kalašnjikovim a na jednoj slici oko vrata mu je visio debeli zlatni lanac kakve nose pripadnici beogradskih gangova, mafijaša o kojima je svojedobno sniman film. O mutnoj prošlosti tog Mariborčana može se pronaći članak u srbijanskom Blicu o tome kako je taj slovenski državljanin teško propucan na kućnom pragu. No, i danas egzistira na slovenskoj tražilici članak, odnosno na preberi si, komentar na članak koji je objavljen na jednom slovenskom portalu a koji se tiče suđenja Karlu Kajšleru, odnosno Kaisleru, ili Kaischleru. Taj je komentar objavljen na članak koji opisuje kako se Kajšleru sudi pod optužbom da je malodobnicu silio na prostituciju.
Radi se o članku koji je objavljen u mariborskoj Večeri 28. listopada 2008. u kojem piše: 'Potem ko je bilo sojenje zoper obtoženega? Karla Kajšlerja ?in soobtoženo? Mileno Zapalač ?zaradi zdravniškega potrdila, iz katerega je izhajalo, da Kajšler zaradi bolezni v družini trpi za depresijo, v začetku oktobra preloženo, sta soobtožena na zatožno klop mariborskega okrožnega sodišča ponovno sedla včeraj...'. U prijevodu to znači da je ‘suđenje protiv optuženog Karla Kašlera i suoptužene Milene Zapalač a koje je ranije bilo odgođeno zbog liječničke potvrde da je optuženi depresivan zbog bolesti u obitelji, nastavljeno na mariborskom okružnom sudu....'
Na tu objavu stigao je komentar: 'NAPISAL RAJKO KUPIĆ ON 23. AVGUST, 2020 Karlo Kajšler je opasan kriminalac. On je učestvovao u ratu u Bosni i Hercegovini u Višegradu pod nadimkom Pijani Slovenac. Počinio je ratne zločine kad su zaustavili voz i tada je Karlo ubio kapetana Toma Buzova i uzeo mu sat. Karlo trguje ……’ - objavljeno je na tom portalu. Taj navod nikada nije demantiran. Inače, na Facebooku postoji objava 'Priča o Tomislavu Buzovu'. Radi se o članku koji je Boris Dežulović 2014. napisao za Slobodnu Dalmaciju. Na početku tog članka piše: 'Buzov je bio Hrvat, ali Hrvatska nikad nije čula za njega, njegova je se smrt baš nimalo ne tiče. Nije mnogo naših smrti u posljednjih dvadeset godina imalo smisla, ali kako je uvedeno da se smisao svake računa u prvom licu množine, smrt Tomislava Buzova jedna je od besmislenijih.
Tomislav je rođen u Kaštel Novom, kraj Splita. Predio Rudine Kaštelani u zajebanciji danas zovu Bad Blue Boys, BBB, jer tamo, kažu, žive samo Bosanci, Botići i Buzovi. Mnogo je znanih Buzova dala ova poznata kaštelanska obitelj, od dinastije Buzova u rugby klubu Nada sedamdesetih, do starlete i pjevačice Gordane Buzov, instant zvjezdice naših dana. Tomislav nije spadao u poznate Buzove, njega se ni u Rudinama nitko ne sjeća. Davno je bilo kad je otišao iz Kaštela. Bio je oficir JNA, u Beogradu je dočekao penziju, pa rat. Imao je šezdeset tri godine, suprugu Koviljku i sina Darka, koji je bio na odsluženju vojnog roka u podgoričkom garnizonu. Početkom 1993. u Bosni bijesni rat, beogradske novine pišu o Vance-Owenovom planu, ali svi znaju da ga bosanski Srbi neće prihvatiti.
Tomu je strah za sina u vojsci, i odlučuje ga posjetiti. U subotu 27. veljače 1993., u deset ujutro, na četvrtom peronu Glavnog kolodvora u Beogradu ukrcao se na vlak 671 za Bar. Već na polasku vlak je kasnio skoro sat vremena. Peronima su se muvale polupijane divizije vojnika, rezervista i vikend četnika, ulazile i izlazile iz vlakova, izlazile i ulazile u kolodvorske špelunke. Na izlazu iz grada, tek što su prošli nadvožnjak na Novom Beogradu, u ionako puni vlak upala je nova grupa naoružanih vojnika, a kondukter je u pratnji dvojice policajaca počeo obilaziti vagone i tražiti vozne karte, te imena i prezimena putnika. Tomo Buzov, niti itko u kupeu, nikad nije čuo da se na voznu kartu upisuje ime i prezime. Kondukter je kratko objasnio da se ne boje, da se „pojavio neki veliki šverc, pa samo kontroliraju“.
Bila je veljača i bilo je hladno, svi su prozori u vlaku bili zatvoreni, pa je hodnike brzo ispunila zagušljiva napetost, a zrak otežao pijanom pjesmom iz vagon restorana. Kasno popodne, tek što su prošli Priboj, kompozicija je uz škripu stala, a iz hodnika se začulo glasno komešanje. Uskoro su se na vratima kupea pojavila trojica vojnika u maskirnim uniformama, sa šajkačama i šubarama. Zatražili su osobne dokumente svih putnika. Netko izvana rekao je da vjerojatno traže švercere. Ili dezertere. Netko je šapnuo da traže balije. Netko je glasno rekao: „Abdić, ko je Abdić?“ Kroz prljave prozore mogla se vidjeti mala kućica s natpisom „Štrpci“. Žamor je postajao sve glasniji, uzavreo dječjim vriskom i ženskim plačem. Po prezimenima koje su prozivali vojnici na vratima kupea – „Bakija... Kusović... Softić...“ – postalo je jasno da traže muslimane.
Neki mladić u majici kratkih rukava iskočio je vani i po peronu vikao „Kolji balije, kolji balije!“ Kaštelanin Tomo Buzov, umirovljeni oficir JNA, nije više mogao slušati. Ustao je sa sjedišta i podviknuo: "Stanite, ljudi, šta radite, ima li u ovoj zemlji zakona?!" Što je htio, što je mislio da može, nikad nećemo saznati. Znamo što je mogao. Mogao je šutjeti. Znao je Tomo Buzov da se 1993. i za manje gubila glava. Samo da je šutio, kao ostali u kupeu. Možda bi ga do smrti živog izjedala krivnja nemoćnih, ali bi ga izjedala živog. Nije to, uostalom, odavno bila njegova vojska. Ovoj njegov čin nije ništa značio. Ova je vojska umjesto zvijezde imala kokardu, i samo je kratko rekla „Izađi!“. Malo kasnije ženski se vrisak iz vagona stopio s reskim zviždukom i vlak je produžio prema Prijepolju. Vani, pod pijanim okom Lukićevih četnika, na peronu je ostalo dvadeset uplašenih muškaraca – devetnaest muslimana i jedan Hrvat.
Pored neugledne kućice bilo je parkirano nekoliko automobila i jedan kamion. Jedan od naoružanih vojnika podigao je ceradu i muškarci iz vlaka u tišini su se počeli penjati unutra. Za svega nekoliko minuta, mala željeznička stanica Štrpci kraj Priboja bila je prazna. Bila je subota, 27. veljače 1993. godine. Dvadeset putnika otetih iz vlaka 671 Beograd-Bar nitko nikad više nije vidio. Koviljka Buzov godinama je uzaludno tražila odgovore, čuvajući nadu da joj je muž živ. „Kad se čovjek topi, za pjenu se hvata“, rekla je jednom prilikom. Čula je tako da su oteti viđeni u onoj pećini u kojoj se za onoga rata skrivao Draža Mihailović, drugi put da se nalaze u tvornici namještaja u Višegradu, pa da su ih oteli seljaci iz Rudog, pa da se nalaze u Čajniču. Onda joj je jedna žena koja živi u Brodarevu, između Bijelog Polja i Prijepolja, pričala da je bila kod sina na ratištu kraj Višegrada, i da je svojim očima vidjela dvije grupe zatvorenika.
Jedni su dobijali jedan obrok dnevno, a drugi dva obroka. Sin joj je objasnio da su „ovi što dobijaju jedan obrok zarobljenici sa fronta, a ovi što dobijaju dva putnici iz voza Beograd-Bar, koji rade, pa ih moraju bolje hraniti." Koviljka se za pjenu držala pet godina, do ljeta 1998., kada će na Višem sudu u Bijelom Polju, na suđenju za otmicu u Štrpcima, svjedok Duško Petrović na fotografiji Tome Buzova prepoznati jednog od putnika odvedenih one subote kamionom iz Štrbaca u Višegrad, likvidiranih na mostu brane i bačenih u Drinu. Za otmicu i ubojstvo dvadeset putnika iz vlaka Beograd-Bar osuđen je samo jedan od sudionika, Nebojša Ranisavljević, koji je dobio petnaest godina zatvora. Višegradski gospodar smrti Milan Lukić, vođa četničkog odreda Osvetnici, koji je u suradnji s policijom i vojskom organizirao otmicu, uhapšen je 2005. godine u Argentini i zbog niza strašnih zločina u Višegradu i Podrinju izručen Haagu. Ostali optuženi i danas su u bijegu.
Iako je dokazano da je zločin pomno isplaniran i da su, uz vojsku i policiju, u organizaciju bili uključeni čak i ljudi iz Jugoslovenskih železnica, nitko od njih nikad nije niti optužen. Otmica i masakr muslimana iz vlaka 671 jedna je od najmračnijih priča suvremene srpske povijesti, od onih koje danas spominju samo nezavisni mediji i nevladine organizacije, svake godine obilježavajući te sramne datume, kojih je više od crvenih datuma u pravoslavnom kalendaru. Hrvatska o tom događaju ne zna ništa: 27. februar pripada tuđoj tuzi i tuđem stidu, poput srebreničkih „škorpiona“ ili one hladnjače pune mrtvih Albanaca što je isplivala iz Dunava 1999. godine. Tomislava Buzova pak ne sjeća se nitko. ....' - objavio je Dežulović. Taj je nekadašnji urednik splitskog Feral Trbunea članak pisao nakon što je Tomi Buzovu postavljena spomen ploča u Novom Beogradu. Prije 10 godina o Buzovu još nisu čuli bili mnogi a uskoro će za njega čuti cijeli svijet.