'Nemojte da vam se snovi obistine' - glasi jedna neugodna proročka misao. Mnogi su željeli izaći iz okova socijalizma i dočekali smo neki hibridni kapitalizam. Dok smo živjeli u bivšem sustavu nije bilo trendi krpica sa zapada, nije bilo skupih automobila, nije bilo onih koji ne znaju u koje će prije mondeno ljetovalište ili skijalište krenuti i hoće li na put privatnim zrakoplovom ili unajmljenim VIP prijevozom. Božić se slavio poskrivečki ali u njemu je bilo neusporedivo više elemenata ljubavi i topline nego što je to danas kad nas reklama podsjeća da '....ništa ne može zamijeniti one oko stola, zato dođi na stol' dok idu prizor svečano ukrašenog stola punog delicija. Mnogi su sanjali potrošačko društvo i dobili smo ga - drugo je pitanje što smo sve žrtvovali da bi živjeli tu iluziju potrošačkog sljepila i što ćemo sve tek žrtvovati. Mnogi su sanjali demokraciju i imamo je.
Drugo je pitanje imamo li sustav u kojem sve funkcionira samo na papiru a u stvarnosti o tom istom sustavu najbolje mogu svjedočiti oni koji su osjetili drakonsku ruku tog istog sustava. Hrvatska metropola uoči Božića 2024. i ove je godine ukrašena. Dekorateri izloga dali su sebi truda i iz izloga na nas gledaju stotine prekrasnih plišanih ili drugih medeka, tu su i druge dekoracije u rasponu od fantastičnih figurica, djedova božićnjaka ili mrazeva, kako želite, mnoštvo zlatnih i srebrnih efekata. Sve oko nas u izlozima svjetluca, stvara privid čarobne iluzije kao da živimo u nekom svijetu bajki. Šefica Zagrebačke turističke zajednice i ove je godine sa svojim timom pokušala nadići imidž balkanskog Adventa pa i stvoriti ozračje bliže bečkom Adventu, u transu su bili svi na paljenju prve adventske svjećice i na otvorenju Adventa 2024.
Upaljena su beskrajna svjetla u izlozima i na ulicama ali očito kod nas nema svjetla u dušama mnogim ljudima oko nas. Kad je u jednoj mladoj osobi, na pragu života, u 19-oj godini, službeno osobi s psihičkim dijagnozama, zavladao potpuni mrak, uzeo je neki krvoločni nož i krenuo tamo gdje je vjerojatno naučio pisati prve riječi i rečenice, gdje je sjedio osam godina u školskoj klupi, gdje se zasigurno u nekoga zaljubio, s nekim posvađao, gdje je iskusio prva dugotrajnija prijateljstva ali i neprijateljstva. Kad je ta osoba u dobi od samo 19 godina bila u stanju počiniti tako okrutan napad i redom zabadati ubodne rane oštrim sječivom u svojoj Osnovnoj školi u Prečkom kada se dogodilo ubojstvo jednog mladog anđela. Jedan dječak zauvijek počiva u snovima koje nikad nije uspio dosanjati, jedna mlada i nevina duša morala se zauvijek oprostiti od ljubljenih pogleda svojih roditelja i obitelji, svojih prijatelja, svoga razreda, škole....
Kada pratimo medijska izvješćivanje i tretman tog strašnog čina imamo dojam kako se mnogi odgovorni ponašaju kao da su glumci u nekoj predstavi i kao da vjeruju kako će, ako prema tom događaju, zauzmu ne ljudski nego neki, tzv. profesionalni stav, umanjiti dubinu tragedije i težinu poruke koju taj događaj nosi. Sinoć se dogodio mirni prosvjed u hrvatskoj metropoli. Organiziran od strane prosvjetnih sindikata a na njemu su bili brojni građani. No, transparenti su govorili više od riječi. Snažnu poruku dao je transparent: 'NAPAD NA VAS JE TERORIZAM, SMRT DJETETA INCIDENT'. Tu je i transparent: 'KAD JEDNA MAMA PLAČE, SVE MAME PLAČU' ili 'DALI SMO VAM SVE, DJECU VAM NE DAMO'.
Tihi prosvjednici ulicama ovog grada prolazili su kraj bleštavih izloga. Iz njih su ih gledali svi oni nijemi plišani medvjedići svečano ukrašeni u onom Božićnom izdanju za koje nam svi koji žive vjeru ili dublje promišljaju kažu da to nije ni Božić ni duh Božića. No, nije čudo da u okrutnom svijetu u kojem živimo, svijetu zakopanih emocija i svijetu potrošačkih zvijeri, jača kult plišanih igračaka. Prvi je put medo Teddy postao kultni kad ga je izmislio njegov tvorac nakon povratka iz rata gdje je svjedočio raznim okrutnostima. Od tada povremeno čujemo kako se negdje događa neka plišana revolucija koja je zapravo borba protiv režima na vlasti. Htjeli ili ne plišani medeki postali su fenomen svijeta u kojem živimo, bilo da su u Božićnim izlozima bilo da su na skupim trendu vestama i majicama.
No, ovog se Božića osim stotina svečano odjenutih i dekoriranih medeka u izlozima i na mega medeka na središnjem zagrebačkom trgu s kojim mogu pozirati djeca, stotine medeka tužni plaču uz svjetla svijeća na školskom igralištu OŠ Prečko i diljem zemlje, gdje god su tužni građani došli zapaliti svijeću za malenog anđela koji je zauvijek usnuo taj san. Tu nezamislivu bol njegovih roditelja, bližnjih i prijatelja i vlast s puno većim emocijam a i pijetetom zacijelo ne bi mogla ni prepoznati a ni doživjeti. No, naša je tužna istina da imamo strašnu tragediju. No, oni koji su odgovorni i koji sjede na funkcijama ponašaju su kao da su piar stručnjaci te tragedije i pokušavaju ne artikulirati ju na pravi način. Ponašaju se kao da su stručnjaci za krizna komuniciranja pa je njihov zadatak umanjiti štetu i uljepšati istinu. Imamo i dobar dio medija koji je tu strategiju prihvatio kao svoju.
Imamo najtužniji Badnjak ikad, imamo najtužniji Božić ikad, barem ga takvim vide svi koji su u stanju smrt jednog anđela doživjeti iz kuta kao da se njima dogodio a ne nekome nepoznatom. Imamo duboku patnju koja traži odgovore ali i odgovornosti. Ima jedna novija izreka koja kaže: 'Pare nisu problem jer para nema'. Očito i ovdje vrijedi isto: 'Savjest nije problem jer savjesti nema'. Tu je još jedna moguća izreka: 'Odgovornost nije problem jer odgovornosti nema'. Kako drugačije protumačiti da ama baš nitko u ovom tragičnom događaju nije ponudio svoju ostavku. Niti ravnateljica škole u kojoj se zločin dogodio a koja je, kako je rekao ministar: 'bila otključana, ubojica je normalno ušao'. Dakle, očito nikoga nije bilo niti na ulazu da pokuša zaustaviti napadača s nožem.
Tu je i liječnik iz psihijatrijske bolnice na Jankomiru koji ga je pustio van na tretman dnevne bolesti, ako je istina ono što kaže majka ubojice medijima da je molila da ga ne puštaju van iz bolnice. Ne čusmo da je itko od onih koji su zaduženi za školski sustav ili Grada Zagreba ponudio ostavku a zacijelo bi bilo nemogućim i zamisliti da bi ikada ministar Radovan Fuchs ponudio dragovoljno odlazak iz svoje fotelje. Može se srušiti sve, može kolapsirati sve, može biti smak svijeta, ali nema ostavki. Mi nismo Japan niti imamo tu razinu svijesti i odgovornosti za vlastiti propust. Znamo da tamo ministar prometa podnese ostavku ako vlak kasni 2 minute. Kod nas je važno da imamo kulturu iluzije i da je spin nadjačao svaki fakat. Kod nas su na djelu prodavači magle, sjajnih trendova u društvu, nikad nam nije bilo bolje, nama cvjetaju ruže i ručičasto nam se piše.
Tragedija u OŠ Prečko nije teroristički čin u smislu Bezukovog napada na Banske dvore ili onoga, što je rekao predsjednik Zoran Milanović, na sučeljavanju kandidata da se plašio da napad u Prečkom nije terorizam. Nije terorizam, ali nije ni incident pomračenog uma već je to tragedija. Zašto je to važno tako naglasiti? Pa da bi oni koji odlučuju o svemu, o našim sudbinama, koji trebaju imati odgovornost s obzirom na poziciju koja im je povjerena shvatili da smrt jednog malog anđela, ranjavanje troje učenika te brojne ubodne rane koje je zadobila hrabra učiteljica govore više o društvu u kojem živimo od svih uljepšanih statističkih izvješća i svih reklamnih fraza ili artikuliranih izjava stručnjaka za komuniciranje u kriznim situacijama. Ako to ne shvate, kao znak vremena u kojem živimo... Zato je jedna, dječjom rukom ispisana poruka ljubav rekla više o duhu vremena u kojem živimo od svih blještavih izloga i svjetala zagrebačkog adventa zajedno.