Javnost još napeto iščekuje odgovor na ključno postizborno pitanje - ima li premijer Andrej Plenković situaciju pod kontrolom i hoće li uskoro put Pantovčaka svom najljućem političkom oponentu Zoranu Milanoviću. No, dok ne saznamo odgovor na to pitanje možemo izvući i neke zanimljive zaključke koji idu u prilog tezi kako su hrvatski premijer i predsjednik kao izašli iz pjesme 'dva smo svijeta različita'. Iako su u nekim mlađim danima imali i sličnosti, radili za istog poslodavca Ministarstvo vanjskih poslova, potjecali iz obitelji koje su bile viša klasa onoliko koliko je to uopće se moglo biti višom klasom u SFRJ - proteklih su desetljeća njih dvojica postali oličenje nepremostivih razlika, po 'difoltu' onakvih zbog kojih se supružnici rastaju kada više nemaju nikakav zajednički jezik. No, osim što su različiti po političkoj retorici, načinu na kojima komuniciraju ne samo verbalno već i neverbalno, Plenković i Milanović su različiti i po tome što teško ikada možete snimiti predsjednika na ulici, u kafiću, u nekoj neformalnoj prigodi....

Milanovića poglavito nikada ne možete sresti na cesti ili snimiti na nekoj kavi u središtu grada sa suprugom Sanjom Musić - Milanović ali ni s nekim društvom ili pak sinovima. No, za razliku od Milanovića koji kao da živi samo u svom donjogradskom stanu, prebiva na Pantovčaku i ukazuje se na protokolarnim događanjima, Plenković pak nije nedostupan običnim građanima. Njega su mnogi reporteri snimili na zagrebačkoj špici, odnosno u Bogovićevoj ulici u srcu Zagreba kada je ispijao kavu i družio se sa svojom stranačkom ili ekipom iz Vlade. Plenkovića smo i mi imali prigodu snimiti  u zgodnom izdanju u središtu Zagreba ne samo u društvu svog kruga intimusa iz stranke već i nedjeljom na Britancu kad se održava sajam starina i antikviteta. O tome svjedoči naša foto priča koja je otkrila i jedan zanimljiv detalj - a to je da se naš premijer ne libi uzeti običnu vrećicu i nositi ju do smeća iako ima službenu pratnju - osobne tjelohranitelje ili suradnike - kojima bi većina političara njegovog formata povjerila takve posliće ali i da zna nasmijati Miru Unagara.

K tomu, Plenković nije od onih koji napadno uzurpira javni prostor kad se odluči biti obični građanin, popiti kavu s društvom ili pak članovima obitelji. Danas smo zamijetili kako je njegovo osiguranje bilo toliko diskretno kao da ih uopće nije bilo oko premijera. No, sunčani dan i oko 20 Celzija izmamilo je na Britanac ne samo premijera, glavnog tajnika i premijerovog prijatelja Krunoslava Katičića već i premijerovu suprugu Anu Maslać Plenković koja se toliko rijetko pojavljuje u javnosti. Uočili smo da premijerova supruga izgleda jednako mladoliko kao i kad su je mediji prvi put snimili i objavili u javnosti a prije nego što je rodila Plenkoviću troje djece, dva sina i kćer. Uz premijerovu suprugu trčkarao je i najmlađi Plenković, razigran i zaigran dječarac s kojim se u igri najviše zadržala atraktivna sredovječna plavuša koja izgledom sugerira da bi mogla biti Ivana Plenković, kći netom preminulog premijerovog strica Antuna Dragana.

U svakom slučaju Plenković je i na današnjem druženju u kafiću Byblos na Britancu sugerirao kako ima čvrsto tlo pod nogama, da ne trpi neku difuznu situaciju niti da je zgrčen zbog nemogućnosti sastavljanja nove saborske većine. Djelovao je kao osoba koja ima tih famoznih 76 glasova ili situaciju koja prethodi tom činu koji, zacijelo, zbog svega čemu smo recentno svjedočili, diže kosu na glavi Zoranu Milanoviću. Hrvatski predsjednik zacijelo je zbog ambicije s kojom je jurnuo na zadnje saborske izbore deklarirajući se kao premijerski kandidat SDP-a i partnera, iliti famoznih 'Rijeka pravde', ambicije koja ga je na neki način destruirala jer se pokazala većom od njegove kapacitiranosti, u nekoj vrsti hibernacije koju teško podnosi. Milanović je, recimo to riječima neprežaljenog Miroslava Ćire Blaževića, ili barem formulirajmo to u njegovom duhu 'izveo akrobaciju bez legitimacije' kad se nominirao kao premijerski kandidat. On je očito, u tom staklenom zvonu u kojem živi na Pantovčaku povjerovao nekom unutarnjem glasu koji mu je govorio kako je vrijeme da matira premijera jednom zasvagda.

No, kad se taj unutarnji glas pokazao kao iluzija, kao opsjena, a možda i nešto delikatnije od toga, Milanović se mora truditi kročiti dalje kao da se ništa nije ni dogodilo. No, život je nešto puno kompleksnije od nečije političke ambicije koja ima čeljust morskog psa, život je i nedjelja na zagrebačkom Britancu. Život je i spoznaja da povijest ne počinje s nekom prolaznom političkom figurom koja u nekom trenutku bude ustoličena, nekim spletom okolnosti, u neku fotelju. Život je i ono što je 'prohujalo s vihorom', sve ono što se u formi materijaliziranog stila života vidi i nedjeljom na Britancu. Sva ta skalamerija, pokoji vrijedan antikvitet ili nečija obiteljska srebrnina, neki stoljeće preživjeli plišani medo koje su grlile generacije nevinih dječjih ručica, neka ručno obrađena koraljna ogrlica koju je neki Dalmatinac u naponu mladosti možda sam izronio iz dubina Jadrana i dao obraditi za svoju ljubljenu. A koja sada čeka neku novu vlasnicu koja ne misli da su popularne, konfekcijske, Borbolete ili Cloud ogrlice vrh svijeta.

Život su i stari korodirani rimski novčići koji čekaju na stolovima na Britancu svoje nove vlasnike i koji svjedoče kako se nekad kovao novac da je preživio tisućljeća za razliku od nekih novijih  kovanica koje je pojela korozija čim su izašli iz opticaja. Život je i ono što je prohujalo a što je bio neki bitan faktor i u vremenima kad su odrastali i Milanović i Plenković. Slika maršala Tita koja sada ukoričena čeka na donjoj poziciji ispod jednog štanda svog novog vlasnika koji ne misli da će investicija u simbol SFRJ biti nešto čega se treba sramiti u ovom trenutku. Zbog svega toga što je bilo i što će biti bilo bi sjajno kad bi i naš predsjednik izašao iz svog nabustanog političkog ega i malo se spustio na ulicu, do neke terase s hrvatskom prvom damom. Da shvati da obični ljudi osim političke juhe imaju i puno kompleksnijih želja, ambicija i potreba. Kada bi se ukazao kao premijer, pa makar na jedan dan na nekom običnom gradskom mjestu, u društvu obitelji i prijatelja možda bi shvatio kako građani zemlje kojoj se obraćaju niti ne žele da im netko s vrha sugerira kako trebaju naelektrizirano živjeti i da im je važnije da umjesto zdravih obroka koje propagira njegova supruga, prva dama Hrvatske, a od kojih je on svojedobno bježao u Slovensku dok nije pao Dragan Kovačević, umjesto te njegove jezikove političke juhe, puno ljudi želi tek obični, miran građanski život.

Onaj u kojem mogu nesmetano uživati u običnom sunčanom danu, družiti se s obiteljima i prijateljima i pritom nemaju potrebu za štovanjem nikakvog političkog kulta niti političke persone. Barem ne u formatu u kojem im se ukazuje isključivi predsjednik koji kao da svaki dan kreće u neke nove povijesne verbalne političke pohode. Možda da Milanović jednom dođe na Britanac, tamo bi se mogao susresti i s Plenkovićem i njegovim društvom, ali tamo bi mogao susresti šaroliko društvo. Ove nedjelje na Britancu je kavu na suncu ispijao i nesuđeni saborski zastupnik Domovinskog pokreta, bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović koji je sjedio u društvu dviju dama, starije i mlađe. Toliko je fiksirano gledao na mobitel, kao da čeka neku važnu vijest, da mu netko javi kako je opet ustoličen. No, takva vijest očito nije stizala. Na Britancu smo prošle nedjelje snimili Dijanu Čuljak, neke ne tako davne nedjelje Tanju Torbarinu, nekad najplaćeniju novinarku, dok je birala rabljenu jaknu. Na Britancu smo snimili i šefa HOO-a vječnog Zlatka Mateše prije nego što je, po tko zna koji put, uplovio u bračnu luku nakon čega je njegova nova izabranica prestala privlačiti pozornost javnosti objavama na društvenim mrežama.

No, na svu tu zanimljivu galeriju likova, znanih i neznanih, uvijek sa slika nepomično motre slavni ljudi naše prošlosti, ponekad je uokvireni ban Josip Jelačić, ponekad je to Josip Broz Tito, na nekim slikama je s drugaricom Jovankom u njenim najslavnijim kostimima i nezaboravnim punđama, ima tu o okrunjenih glava, jedino još nitko nije ponudio na prodaju sliku prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Očito još nije dovoljno ostario u povijesnom smislu da bi bio roba nedjeljom na Britancu. S obzirom da je taj zagrebački trg jedino mjesto koje zahvaljujući sajmu na ilustrativan način svjedoči o krhkosti i prolaznosti svih režima i sistema, svih veličina i persona, ne bi bilo loše da se  tu, na mjestu koje uprizoruje rok trajanja svega i svakog, poput premijera Plenkovića dođe i predsjednik Milanović. Možda mu ta terapija pomogne da malo ublaži svoju retoriku jer iako misli kao što govori 'da je došlo vrijeme da se konji sedlaju', kako su to govorili njegovi preci, da ima puno više onih kojima nije ni do kakvih pohoda niti revolucija već isključivo do normalnog ozračja u kojem mogu funkcionirati bez političkih govorancija s produženim stresnim nuspojavama.