Zlatko Dalić otišao je neosporno najmanje dva koraka dalje od nekadašnjeg 'trenera svih trenera' Miroslava Ćire Blaževića koji je izborio brončanu poziciju Vatrenih na SP-u u Francuskoj '98. Na prošlom SP-u u Rusiji 2018. Vatreni su pod Dalićem izborili srebro. Na aktualnom SP-u u Kataru predstoje im dvije utakmice i moguće zlato, srebro, bronca ili pak 4. pozicija. Bog je htio da Ćiro Blažević poživi dovoljno dugo da doživi boljeg od sebe i da se neke od njegovih teorija pokažu kao totalne besmislice. Jedna od takvih zacijelo je ona da Joško Gvardiol nema što tražiti na terenu nakon prijeloma nosa. Gvardiol je s maskom na licu postao zaštitni znak Vatrenih a način na koji poduzima obrane i iz ležeće pozicije možda uđe u knjige. Poživio je dovoljno dugo da doživi i apolitičnu reprezentaciju, odnosno takvog izbornika. Zlatko Dalić nije ukras na reveru nijedne stranke ni političara kao što je to za HDZ bio Ćiro Blažević. On ne mora poput Ćire obmanjivat javnost da mu poglavar sastavlja momčad. Barem smo u tom smislu od 1998. do danas evoluirali da nemamo izbornika koji svojim izjavama sugerira da smo Banana republika ili neka latino-američka generalska diktatura.

Zato kod Dalića nema onog političkog repertoara pomiješanog s domoljubljem kao kod Ćire već samo patriotizma lišenog Ćirinog naklona velikom vođi nacije. Zato je i Dalićev kut gledanja na stvari profesionalniji i manje patetičan i manipulativan kao što je bio kod Ćire. Na presici poslije utakmice Dalić je rekao da bi mogao izdvojiti Juranovića kao igrača utakmice. Možda to neki nisu razumjeli jer kako izdvojiti jednog kada je presudno bilo kada je Nikola Vlašić krenuo, pa dodao Mislavu Oršiću koji je pak dobacio Bruni Petkoviću pa smo zahvaljujući toj akciji friško ubačenih u igru uspjeli postići zgoditak u drugom produžetku što nas je dovelo do pobjede u finalima. Možda neki nisu shvatili da je Juranović u onim trenucima kada se činilo da je sve možda i izgubljeno imao gigantsku ulogu kao faktor stabilnosti jer je svojom igrom dao na kompaktnost i suverenitetu našoj momčadi. Zato ga je vjerojatno Dalić izdvojio jer je Juranović dokazao da imamo snagu jer ako u odsutnom trenutku zabljesne igrač koji nije favorit utakmice i koji utisne svoj pečat tako snažno u odsutnom trenutku da i ostalima  vjeru da mi to možemo i da nam pripada pobjeda.

Zlatko Dalić je na presici rekao da bi bilo glupo da on tu nešto dodaje kada je sve rečeno na terenu. Da je u toj poziciji bio Ćiro Blažević zacijelo ne bi tako govorio. On bi, u svom stilu, osigurao nekoliko rečenica i komparacija za pamćenje a onda ne bi propustio prigodu reći kako je ova pobjeda posvećena našem vrhovniku, poglavaru, misleći jasno na Franju Tuđmana. Među Vatrenima koji su sinoć dali sve da dođu do pobjede ima i onih poput Joška Gvardiola koji su rođeni nakon Tuđmanove smrti. Vjerojatno je njemu teško i zamisliti duh reprezentacije koju je vodio Ćiro Blažević na Mundijalu u Francuskoj. Gvardiolov otac Tihomir svoj je kruh zarađivao na zagrebačkoj tržnici Dolac radeći s ribom. Teško je onima koji su čitav život uhljebljeni u kojekakvim uredima, kojima je netko osigurao lakši put do diplome, koji imaju svoje ljude u strankama i državnim strukturama zamisliti koliko je težak život običnih hrvatskih ljudi koji se mukotrpno bore za svakodnevnu egzistenciju. Kako je živjeti u Hrvatskoj od svojih ruku, kako je nabaviti ribu, doći zimi ujutro na ledeni Dolac, stati iza ledenog pulta, poplaćati sve račune i prehraniti obitelj.

Privilegirani društveni sloj u Hrvatskoj, kasta umreženih koji žive na stranačkim privilegijama i proračunskim novcima ne zna što znači biti dijete prognanog Bosanca iz Kraljeve Sutjeske iz središnje Bosne što je Dejan Lovren, pitanje je koliko tko može shvatiti kako je mali s Velebita Luka Modrić kojemu su prvi susjedi bili vukovi prežiivo kada je otrgnut iz vlastitog kamenjara došao u emotivno hladni Zagreb, onu metropolu koja nažalost ima i osobinu da s prezirom gleda na siromašnog dotepenca, teško netko može zamisliti kako je bilo odrastati Dominiku Livakoviću kojemu je djed usadio principe prezrene od njegove i generacija koje dolaze a koje se opisuju jednom riječju poniznost. Spomenuli smo samo neke situacije Vatrenih koje izlaze iz okvira hrvatskih uspješnica. To su dečki kojima nitko u vlasti ili sustavu nije namjestio natječaj, nije namjestio franšizu, nije namjestio carinsku deklaraciju, to su dečki kojih nije neka nevidljiva ruka u policiji zaštitila da ne dobiju dosje kada su se napili, našmrkali, napravili nered pa je trebalo spriječiti da se stvar ne procesuira.

Vatreni nisu dečki koji su napravili neko sranje pa im je trebao neki moćnik koji će ih moći držati dugo u šaci da osigura da na DORH-u ili sudu slučaj završi u ladici dovoljno dugo da stvar ode u zaborav ili službeno u zastaru. Vatreni očito nisu dio galerije koja je odrasla bahateći se, lupajući aute svojih očeva, divljajuću u noćnim klubovima i trateći neku olako i prljavo zarađenu lovu. Zbog toga oni imaju integritet, nisu ničije marionete i vole ih svi oni obični ljudi koji nemaju nikakve riječi afirmacije za gospodare Hrvatske i njihove pijune. Vatreni svojim postojanjem čine više za duh mladih generacija od mnogih koji su plaćeni da ih odgajaju i školuju. Tko pažljivije sluša mlade u Hrvatskoj zna kako su oni itekako svjesni društvenih nepravdi, kako uočavaju podjele na privilegirane i one koji to nisu, kako znaju da se mnogima pogoduje već od nižih razreda osnovne škole pa sve do fakulteta. Djeca uočavaju bolnu istinu hrvatskog društva a ona je da nismo svi jednaki ni u školama ni u tretmanima raznih institucija ni pred zakonima.

Već malena djeca kod nas uočavaju kako se u mnogim školama sustav privilegija primjenjuje na one koji roditelji u škole dovoze u skupim autima, kako se gleda kroz prste onima koji su ljeti na krstarenjima a zimi na Alpama ili pak na suncu Dubaija, Maldiva ili Kariba. Djeca uočavaju kako ima puno onih koji se ne trude u školama ali im pozicija roditelja jamči da će im se ocjene ispeglati i popraviti i da će ti isti moći zlostavljati i ismijavati drugu djecu jer nemaju skupe playstatione, pametne satove,  zadnje modele mobitela..... Djeca koja su tlačena u Hrvatskoj od malih nogu degeneriranim principima svijeta na koje su pristali njihovi roditelji jer nisu digli glas protiv društvenih nepravdi i ogrezlosti u prihvaćanje takvog svijeta Vatreni bude nadu u mogućnost nekog puno višeg i dostojanstvenog života od onog kojemu svakodnevno u Hrvatskoj svjedoče. Oni mladi koji u uspjehu Vatrenih vide mogućnost realizacije na drugim temeljima od onih u kojima odrastaju okruženi posljedicama korupcije, nepotizma  i stranačkih lobija, koji vide svjetlo na kraju mračnog hrvatskog tunela, imat će šansu izrasti u moralne i čvrste karaktere.

Vatreni će biti tračak svjetlosti svima onima koji nisu glupi pa ne shvaćaju kako žive u zemlji koja se silno trudi ušminkati svoje pokvarene i nepoštene strane. Zemlji u kojoj sudska praksa dokazuje da će se presuditi nekom običnom čovjeku za banalno djelo, poput vožnje s mobitelom, o čemu smo pisali u članku o Splićaninu i ocu bivše hrvatske misice koja je otišla u Dohu navijati u Livajinom dresu, osudit će dečka koji je pjevao na TikToku o Štrumpfovima, ali u kojoj će biti oslobođena bivša ministrica Škare Ožbolt koja čini prekršaje sa svojim luksuznim terencem gdje stigne, gdje će u zastaru otići slučaj odvjetnika koji se verbalno obračuna s policijom i ne dadne im vozačku, u kojoj će biti oslobođen zastarom tajkun koji poduzme ekonomsko nasilje nad ženom. Dakle, živimo u ušminkanoj zemlji Hrvatskoj koja se silno trudi sakriti svoje korumpirano lice i koja u pravilu trenira strogoću na malim nezaštićenim ljudima, koji nisu umreženi, nemaju stranačku ili kriminalnu mašineriju da ih štiti i na kojima onda država trenira svoju strogoću dok krupne zvijerke kolo vode.

U takvoj zemlji relaksirajuće je znati kako postoje dečki koji nisu izrasli na lažnim diplomama ni lažnim doktoratima, koji nisu uhljebljeni, koji nisu vukli lajne ni silovali cure a nigdje nemaju službeni dosje, koji nisu razbijali očeve aute, kojima nisu od malih nogu učiteljice, profesorice, ravnateljice sređivale 5,0 uspjehe i uzorna vladanja, koji nisu povukli milijune iz proračuna putem namještenih javnih natječaja, koji nisu bili zaštićeni kao lički medvjedi da se ne otkriju njihove malverzacije. Zbog toga je na tim dečkima teret ne samo onaj koji imaju dok troše svoje duše i kosti na nogometnom terenu već je teret i puno veći. Da ne posrnu ni pred jednom politikom koja je u konačnici proteklih desetljeća i dovela do toga da se kolone onih koji nisu privilegirani ili se ne daju uprljati sustavom korupcije i stranačkih raspodjela, otisnu put svijeta jednako kao i stoljeće i više prije kada su tisuće bježale na brodovima od gladi i peronospore koja je uništila vinograde.