Na Debanićevom brijegu u Zagrebu u Ulici Ljudevita Juraka živi najanonimniji hrvatski bogataš čije je bogatstvo nastalo tijekom ratnih godina dok je uski krug pouzdanika nabavljao oružje za obranu. Riječ je o Željku Tomljenoviću, dugogodišnjem partneru Mihajla Mihe Perenčevića za kojeg je svjetska javnost čula kroz priču kako je s partnerom iz Zagreba Krešimirom Filipovićem, preko njihove zajedničke tvrtke Velesstroy bio zakupac impozantnog dvorca koji se pripisuje ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu o čemu smo ekskluzivno pisali. Perenčević i Tomljenović izniknuli su pod patronatom bivšeg hrvatskog premijera i prema mišljenju upućenih sivoj eminenciji hrvatske pretvorbe i privatizacije Franje Gregurića.

Taj tajni odnos o kojemu se malo špekuliralo u javnosti postao je očit na pokopu 100 godišnje majke Mihajla Perenčevića na zagrebačkom Mirogoju koju je ekskluzivno snimio i objavio Imperijal. Na pokopu se majci, kako smo ga označili najbogatijeg Hrvata Perenčevića, ukazao Gregurić. Ušao je u kapelicu i poklonio se ispred odra Mirte Perenčević. Tijekom ispraćajnog govora Mihajlo Perenčević zahvalio se Franji Greguriću na potpori koju je pružao njegovoj obitelji. Gregurić je na tom pokopu bio jedina prominentna figura isključimo li Emila Tedeschija koji je tamo bio po obiteljskoj liniji. Naime, njegov sin oženio je 17 godina mlađu Perenčevićevu kći kojoj je to drugi brak jer iz prvog ima tri kćeri. Ako je Mihajlo Miha najbogatiji Hrvat onda bismo mogli reći da je Željko Tomljenović zasigurno drugi najbogatiji Hrvat. O njegovom bogatstvu svjedoči raskošni posjed na Debanićevom brijegu ukupne površine 5306 m2.

Radi se o impozantnoj vili s bazenom, posjedu opasanom visokom ogradom od kamena, s brižno njegovanom okućnicom koja nadmašuje čak i onu generala Ivana Čermaka u dvorcu Klokovec i koja naravno ima i teniski teren ali i sve sofisticirane mjere osiguranja. Radi se o kamenu iz kamenoloma kojim je obnavljana Zagrebačka katedrala. U vlasničkom listu nije upisana ni kuna kredita kao što ćemo vijdeti i kasnije i na drugim posjedima. Željko Tomljenović je ujedno brat Ljerke Tomljenović Biškupić, supruge dugogodišnjeg Sanaderovog ministra kulture i intimusa. Njezina je parcela susjedna i već s ulice vidljiva su umjetnička remek djela postavljena u dvorištu. Naravno, da i sestra Željka Tomljenovića ima vilu kakvu se ne bi posramile ni holivudske zvijezde. Snimka iz zraka otkriva kako najbolju poziciju na Debanićevom brijegu imaju brat i sestra Tomljenović.

Da nije bilo Domovinskog rata i potrebe za tajnom nabavom oružja zasigurno na Debanićevom brijegu ne bi izrasla tako impozantna građevina niti bi poslovno i nekrentinsko carstvo Željka Tomljenovića izgledalo točno kako izgleda. Zasigurno ne bi bilo ni Perenčevića i njegovog ortaka Filipovića, niti bi Mali Lošinj s nizom luksuznih hotela, vila i tvrtke Jadranka bio njihov, odnosno taj otok zasigurno ne bi bio njihova kolonija. Da nije bilo Domovinskog rata zasigurno se ne bi impresivno obogatio predratni geodeta kasnije general Vladimir Zagorec o čijem smo novostečenom bogatstvu nedavno pisali. Da nije bilo rata zasigurno ne bi Željko Tomljenović danas sa sinom Lukom i kćeri Tenom posjedovao otok Gornja Aba na Kornatima. I to sve naravno uknjiženo bez ijedne lipe kredita.

Obitelj Perenčević također bez Domovinskog rata ne bi posjedovala brojne nove i povijesne vile na najelitnijim zagrebačkim lokacijama a niti vilu u Los Angelesu i među holivudskom elitom omiljeni restoran Dan Tana koji vlasnički glasi na Perenčevićevu zakonitu suprugu Sonju. Da nije bilo rata zasigurno Hrvatska ne bi imala elitu koja je stasala i pod ruskim okriljem pa danas ne bismo bili ovisni o ruskim energentima, poglavito plinu. Upućeni tvrde kako u pozadini bogatstva novih hrvatskih milijardera stoji interesna sprega koja je davno započela s prvim kontaktima koje je Franjo Gregurić ostvario kao voditelj jugoslavenskog predstavništva Astre u Moskvi. Stoga nikoga ne bi trebalo posebno iznenaditi da su bivši premijeri Franjo Gregurić i Hrvoje Šarinić osobno tražili da ruski mafijaš s FBI tjeralice Semion Mogiljevič dobije više putnih isprava na lažna imena kao i njegovi kompanjoni poput Ukrajinaca Igora Lvovicha Fishermana koji je imao dvije protekcionistički osigurane hrvatske putovnice.

Za to se ne bi doznalo da početkom novog tisućljeća FBI nije krenuo istraživati Mogiljevičeve hrvatske veze. Inače, imena Mihajla Perenčevića i Željka Tomljenovića stidljivo u ciklusu od oko desetak godina izlete na marginama važnijih tema poput one kakve cipele nosi Maja Šuput i je li  Modni mačak nabavio trendi tašku od 20.000 kuna. Šalimo se naravno ali činjenica je da su obojica uspijevala živjeti svoj život milijardera na način anonimni a bogati. Perenčevićevo ime odjeknulo je nešto jače u medijima kada je izbila afera s privatnim letom koji je osiguran za Milanovićevog ministra obrane Antu Kotromanovića i njegovu obitelj i to u hotelu Jadranka na Malom Lošinju. Tako je u studenom 2015. u Jutarnjem pokojni Denis Kuljiš pisao kako je Perenčević u zadnjim godinama socijalizma bio pomoćnik republičkog ministra unutrašnjih poslova Vilima Mulca.

Citiramo: 'Perenčević i njegov prijatelj, drugi pomoćnik, Željko Tomljenović bili su zaduženi za mupovsku tehniku, nadasve za radioveze. Kad je počeo rat i dr. Gregurić osnovao vladu narodnog spasa, povjerio im je osnivanje tvrtke AKD koja je imala dvije vitalne role – štampanje novca i pribavljanje opreme i naoružanja za vojsku i policiju. Čini se da su mu upravo oni preporučili svog zagorskog prijatelja Ivana Jarnjaka, direktora Tvornice električnih proizvoda iz Začretja za ministra unutrašnjih poslova. Tomljenović je ubrzo upao u nevolje – njemačke novine razotkrile su ga kao ilegalnog dobavljača oružja u Slovačkoj, gdje je poslovao s biznismenom koji je Hrvatskoj pribavio veći broj ruskih polovnih helikoptera. Taj lik pojavio se kasnije kao vlasnik krčkog hotela “Haludovo” (što i danas stoji kao sramna ruševina) te krunski svjedok u procesu “kontroverznom biznismenu” Hrvoju Petraču. Slovak je navodno donio famozne dijamante koji su bili dokazni materijal, iako ih nitko nije vidio. Trgovac oružjem na sudu je prisegnuo da su izmišljeni, a pritom nikome nije bilo jasno čemu su trebali poslužiti, jer isporučioci oružja obično ne donose dijamante kao sredstvo plaćanja, nego ih odnose... Ali, to su misterije poslova kojih se više nitko ne želi prisjetiti, dok Tomljenović nije bio spreman puno objašnjavati svoju ulogu u liferacijama, nego je otišao u Rusiju, koja je u to doba postala jeljcinovski Eldorado. Uskoro mu se pridružio i Perenčević.

O Tomljenovićevim potonjim poslovima ništa se ne zna, on se u javnosti ne pojavljuje, a u Hrvatskoj živi diskretno u dvojnom objektu sa svojim šogorom Božom Biškupićem. Smjestili su se u vilama okruženim zajedničkim četiri metra visokim zidom. Perenčević je u ruskom biznisu pak dostigao zvjezdane visine. Postao je direktor kompanije “Velestroj”, koja danas gradi najveći naftovod na svijetu na relaciji Sibir – Tihi ocean dužine 2694 kilometra, s tim da je već sagradila ili započela još tri (naftovoda i plinovoda) duža od tisuću kilometara. Brutala! – reklo bi se rječnikom kojim se danas služe mladi... O kupovini oružja za potrebe hrvatske odbrane, pogotovo u samim počecima, mnogo zna Željko Tomljanović (tada pomoćnik ministra unutarnjih poslova). No Tomljanović, koji je nakon odlaska iz policije postao uspješan poslovni čovjek i ima nekoliko tvrtki u inozemstvu, nikada nije želio pričati o ovoj temi' - pisao je Denis Kuljiš za Jutarnji.

U prosincu 1995. Tomljenović je bio direktor državnog AKD-a. Prvo je u veljači 1996. osnovao Mont - international a potom je u siječnju 1996. imenovan zamjenikom direktora Hrvatskog novčarskog zavoda. Istodobno s angažmanom u tim tvrtkama u ožujku 1996. osnovao je tvrtku Amerco international koja je likvidirana 2007. godine. U studenom 1996. bio je i direktor tvrtke Mont-Ross čiji je osnivač Montmontaža.Jedna od prvih tvrtki u kojima se angažirao nakon odlaska iz MUP-a bila je Delta za zastupanje inozemnih tvrtki. U njoj je bio i Josip Španjol iz Lovrana. Tomljenović je 1998. u toj tvrtci bio predsjednik NO-a. U studenom 1997. osnovao je i tvrtku Interadria SC za brodogradnju. Kasnije je Tomljenović  nastavio osnivati privatne tvrtke. Tako je osnovao tvrtke: Vonkova, Adria Centar i Adria centar nekretnine.

Potom je osnovao tvrtku Sikirica a 2014. tvrtku Grmov koju je kasnije preuzela lošinjska Jadranka. Koju naravno kontrolira ruska tvrtka povezana s Perenčevićem, Filipovićem i njihovim ruskim kompanjonima. Uostalom, nisu bez razloga upućeni ruski mediji nazvali Perenčevića i Filipovića hrvatskim novčanicima Vladimira Putina. No, trgovački registra otkriva nam jednu zanimljivost. Željko Tomljenović više nema adresu na Debanićevom brijegu, u Jurakovoj ulici u njegovoj raskošnoj zagrebačkoj vili. Upisao je adresu u naselju Izbično u Širokom Brijegu. Na toj istoj adresi prijavljen je i Mario Draškić, njegov kompanjon ranije u Grmovu a sad u tvrtci Promont u Širokom Brijegu. I Draškić se kao i Tomljanović odjavio sa zagrebačke adrese. Iako je prijava Tomljenovića na adresi u Izbičnom kraj Širokog Brijega očito fiktivna i motivirana poreznim razlozima iz tog podatka zaključujemo kako je Tomljenović inspirirao Perenčevića da i on privremeno postane hercegovački rezident kako bi se izbavio opasnosti od američkih poreznika.

Naime, Perenčević akumulira milijarde u Rusiji ali kako je dobio i američku putovnicu strepi da ga netko iz SAD-a ne zatraži podatke za poreznu karticu. No, Perenčević je jedno vrijeme bio prijavljen u hotelu u Širokom Brijegu na Trgu Ante Starčevića ali se iz istoga odjavio i prijavio u Moskvi o čemu smo pisali. U lipnju 2012. objavljeno je kako Željko Tomljenović sa sinom Lukom i kćeri Tenom prodaje otočić Gornja Aba na Kornatima za 14. milijuna kuna. No, otočić nisu prodali jer smo provjerom u zemljišnim knjigama ustanovili kako su i dalje vlasnici. Iz navedenog nije teško zaključiti kako Hrvatska ima kapitalce svjetskog ranga, odnosno osobe koje bi mogle zasluženo postati glavni likovi nekog filmskog scenarija i tome kako se iza kulisa tijekom rata sa službenih pozicija može steći odskočna daska od oružja i tiskanja novca do milijardi u nekretninama i poslovima.

Početak te priče bio bi skromni službeni okvir. Rješenje kojim je Bernard Jurlina u kolovozu 1990. potpisao imenovanje Željka Tomljenovića za pomoćnika ministra MUP-a. Potom bi u kadru uslijedio dokument iz svibnja 1992. koji je potpisao tadašnji predsjednik Franjo Tuđman a kojim je Željko Tomljenović imenovan zamjenikom ministra unutarnjih poslova. Potom bi u kadru bilo rješenje iz veljače 1994. kojom Tuđman razrješuje Tomljenovića. Dalje bi se u priči nizali kadrovi kao iz holivudskih filmova u kojima bi slijedili kadrovi tiskanja novca i nabave oružja, kompanjonstvo s Perenčevićem te kadrovi luksuznih vila, jahti, otok, a da ne pričamo koliko je tek novca oplođeno kroz poslove Tomljenovićevog sina Luke i kćeri Tene koja kormilari unosnim ugostiteljskim vodama i sa suprugom Hrvojem Malenicom posjeduje niz tvrtki i restorana.

Uz njezino ime upisana je tvrtka Brum brum i Teraca te ranie Grmov ali zato uz ime Hrvoja Malenice stoje nizovi tvrtki egzotičnog nazivlja: Papilio, Exulto, Vastus, Prolato,Saluto, Tinino, Morski užitak, Sunčane sobe, Imkros, Mjesto kupnje, CucuMar, Brum brum i teraca. Preko Terace Tena Tomljenović i Malenica drže prestižni splitski restoran ZOI smješten na južnom zidu Dioklecijanove palače, kod lokacije nekadašnjih carevih odaja. Jedino je iza Tomljenovićevog sina Luke groblje ugašenih tvrtki. Tako Sudreg svjedoči kako su propale redom: Hacienda, Cronas, Diskoteka, Hangar, Nightlife i Adria centar. No, Luka je aktivan i dalje kao direktor tvrtke Adria centar nekretnine u kojoj su suvlasnici njegov tata, Darko i Berislav Lončarević te Vjekoslav i Mario Draškić.

Tomljenovićeva djeca Luka i Tena žive u Medvedgradskoj ulici u Zagrebu u višekatnici u kojoj je 6 stanova upisano na Željka, Luku, Tenu i Vesnu Tomljenović te samo jedan na osobu koja nema to prezime. na toj adresu je i sjedište tvrtke Adria centar nekretnine kao i tvrtke Teraca i Brum brum. Upućeni tvrde kako je Željko Tomljenović omogućio lansiranje u svijet krupnog kapitala nizu drugih poduzetnika pa tako i Romea Krešića. On je značajan i po tome što je plaćao provizijski reket ključnom svjedoku na suđenju sanaderu za Hypo Dragi Vidakoviću. O tom procesu pisali smo u zasebnom članku u kojem smo rasvijetlili i kako je Vidaković uzmak od hrvatskog pravosuđa pronašao u Los Angelesu te kako je promijenio ime u Ryan Drago nakon što je došao u posjed američkog državljanstva. Toj temi posvetili smo zasebni članak.