Fotografija bez crnog poveza Koste K. objavljena na internetu otkriva kako je taj dečko koji je počinio stravičan masakr upucavši svoje kolege iz razreda, ustrijelivši stražara te prije nanošenja teških ozljeda učenicima i profesorici povijesti imao nježno, dapače tužno lice. Da vam je netko pokazao njegovu sliku, njegov sjetni pogled zacijelo ne bi bilo nikoga na ovom svijetu tko bi mogao predvidjeti da će taj dječak nježnog lica eksplodirati do takve mjere da će postati jedan od najmračnijih malodobnih ubojica u povijesti. Nakon što je jučer odjeknula ta strašna vijest iz Beograda da je učenik naoružan očevim pištoljima, kojeg je otac, ispostavit će se ugledni beogradski radiolog Vladimir K., vodio u streljanu da uči pucati s 12, 13 godina, napravio masovne likvidacije u svojoj osnovnoj školi, uslijedio je potpuni šok. Oglasio se ne samo vrh srbijanske policije već i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji je obitelj učenika - ubojice nazvao vrhom srbijanskog društva koristeći francuski izraz za tu kategoriju te se zauzeo da se dobna granica penalizacije malodobnika spusti na 12 godina.

Naime, dobna granica da malodobnik može odgovarati je 14 godina kako kod nas u Hrvatskoj tako i u Srbiji pa samim tim, ako ostane na snazi važeći zakon, Kosta K. ne može kazneno odgovarati za ubojstvo osam učenika te stražara kao ni teško ranjavanje učenika i profesorice. No, za roditelje koji su izgubili djecu, za obitelj stražara i obitelji svih onih koji se još nalaze u bolnicama manje je važno kako će i koliko odgovarati i kakvu će sudbinu do kraja života imati Kosta K. kada im njihove mrtve nitko neće moći vratiti. U medijima je objavljeno i kako su odmah privedeni i roditelji malodobnika. Otac Vladimir K.(48) bit će zadržan ukupno 48 sati i protiv njega će pokrenuti postupak za koji je zakon predvidio najdulju kaznu od 12 godina zatvora. Naime, on je nesavjesno držao oružje što je dovelo do cijele situacije.

Objavljeno je i kako je pištolje te municiju otac držao u sefu ali da je njegov sin očito znao šifru i kako doći do oružja. Pretresom je pronađen i papir na kojem je dječak - ubojica ispisao imena žrtava. Na početku piše na ćirilici Gl. M. 7 2. Ovo prvo je očita kratica od Glavne mete a 7/2 je razred koji je pohađao. Očito je mete birao prema tome koliko su mu se zamjerili. Naravno da ne znamo je li to uistinu tako, jesu li djeca s popisa njemu zaista nešto nažao učinili ili je on to tako samo u svojoj glavi percipirao. No, postavlja se pitanje ako je trpio nasilje u školi zašto to nitko nije uočio od profesora i stručnih osoba? Također, postavlja se pitanje ako učenik nije trpio nasilje a imao osjećaj da je žrtva istoga zašto nitko od stručnih osoba u školi nije komunicirao s roditeljima da mu se pruži stručna potpora. Sam čin da je učenik uzeo 'pravdu u svoje ruke' ako se to uopće može tako nazvati, poput trostrukog splitskog ubojice Filipa Zavadlava, ili američkih malodobnih masovnih ubojica po školama, upućuje na zaključak da se osjećao sam protiv svih.

Jer samo osoba koja ima uvjerenje kako je potpuno sama i napuštena može u nekom pomahnitalom trenutku kada ju napusti razum i osjećaji za druge krenuti u takav ubilački pohod. Postavlja se i pitanje kakva je uopće praksa u školama glede uočenog nasilja prema nekom učeniku. Postavlja se pitanje i manjkavosti tzv. protokola o nasilju. Iskustvo brojnih zagrebačkih osnovnih škola pokazuje da su tzv. protokoli o nasilju usmjereni više protiv djeteta i obitelji koji trpe nasilje nego prema akterima nasilja. Tako su poznati slučajevi iz ZG škole koja slovi za elitnu a koja je imala praksu da kada se neki roditelj potuži na nasilje da prijave tog roditelja za nasilje a aktera, u pravilu dijete nekog tzv. uglednika, moćnika ili 'elitaša' zaštite kako se ne bi zamjerili roditeljima. Također, u brojnim školama usljed sveukupne devijacije sustava primjetan je stav odgovornih da djecu ne tretiraju kao djecu neovisno o roditeljima već da djecu gledaju kao nečiju djecu.

Toga nažalost postanu svjesna i sama djeca u školskim okružjima pa shvate da ona nisu bitna, da je bitno kako su pozicionirani njihovi roditelji i roditelji drugih učenika u društvu, odnosno koliko imaju materijalnih resursa ili društvene moći i utjecaja. Bez obzira što je OŠ Vladislava Ribnikara na beogradskom Vračaru slovila za eltinu školu i za pretpostaviti je da među djecom nije bilo nekih većih materijalnih razlika isto ne znači da neki učenici nisu bili meta nasilja. Na društvenim mrežama osvanule su i brojne izjave učenka te škole koji su navodili kako je Kosta bio meta nasilja, odnosno poruge i ismijavanja. Ako su ga drugi ismijavali zbog mucanja i to je nasilje. Postavlja se pitanje zašto je u prvi plan istaknuto da je okidač bila jedinica iz povijesti. Učitelji i nastavnici u školama, stručni kadar ali i predstavnici roditelja koje ima svaka škola često potcjenjuju elemente u kojima odrastaju mlade generacije. Većina roditelja niti nema vremena da se na svakodnevnoj bazi bavi svojom djecom.

Uopće nemaju uvid kakve sve drame ta mlada bića prolaze u okruženju i društvenih mreža koje potiče mnoge na snimanje i ismijavanje drugih učenika. Koliko je samo videa mobitelima snimljeno i emitirano na društvenim mrežama u kojima je dominantna poruga i prikazivanje drugog djeteta kao inferiornog, onog koje nije 'cool', koliko je djece trpjelo jer su objekti viralne sprdačine u režiji drugih učenika. Postavlja se pitanje i zašto učenici ne odlažu svoje mobitele kada su pod nastavom već im je dopušteno njihovo korištenje ne samo pod odmorima već i tijekom nastave pa tako snimaju ne samo drugu djecu već i profesore? Postavlja se i pitanje zašto škole ne provode aktivno politiku nulte stope na nasilje kao što se deklariraju već toleriraju sve pa i najgrublje oblike nasilja računajući kako to sve ide pod rok službe. Naravno da su sada u fokusu Kosta K. i njegova obitelj. No, Kosta se sigurno nije rodio kao ubojica, njega su neke okolnosti u njegovom okružju navele da krene u krvavi pir.

Je li Kosta bio psihički uravnoteženo dijete, je li trebao ići na neki tretman ako je bio frustriran ponašanjem drugih prema njemu, ili je netko možda trebao na neki tretman poslati one zlostavljače ako je takvih bilo u njegovom okružju. Ako je istina da je trpio buling prije krvavog pira onda su to trebali uočiti profesori pa poduzeti nešto da se tragedija ne dogodi ili su pak isto trebali uočiti njegovi roditelji pa tražiti lijek za svoje dijete. U kakvim mi to društvima živimo da svi radije šute i ne prijavljuju ništa i prave se da nisu ništa ni uočili dok se tragedija ne dogodi. Prije nekoliko godina u Zagrebu je samoubojstvo izvršio jedan učenik 4.-og razreda ugledne osnovne škole. Roditelji su za britanski tabloid rekli da je gledao na mobitelu tada popularnu igricu Blue Wave ili 'Plavi kit' te da misle kako je to bio okidač da stegne omču oko vrata. No, bilo je i puno onih koji su govorili kako je dijete trpilo nasilje ili kako se to popularno kaže 'buling', odnosno da je bilo 'bulijano'.

Beogradski masakr pouka je svima kako smo svi odgovorni. Roditelji koji imaju djecu i prepuštaju ih duhu vremena, odnosno društvenim mrežama, koje im generiraju tko zna kakve sve sadržaje koji im pristižu na zaslone mobitela. Nije isključeno i da je Kosta K. upisivao u svoje tražilice termine poput pucnjava, ubojstvo, osveta, a kako što svi znamo pretraživački algoritmi su povezani s programima koji automatski generiraju sve takve sadržaje koji se odmah isporučuju korisniku i bez njegovih daljnih zahtjeva i pretraga. Očito je Kosta K. imao ne samo listić s popisom svojih meta u školi. Vjerojatno je imao i razrađene planove i nagledao se sadržaja na mobitelu koji su ga mentalno pripremili na krvavi pohod. Zato će vjerojatno istražitelji osim što su pretresli njegovu sobu i stan roditelja pretresti i njegov mobitel ili kompjuter.

Također, zbog svih onih koji su stradali, zbog mira djece i roditelja koji šalju svoju djece u škole bilo bi dobro saznati je li Kosta i u kojoj mjeri bio izložen vršnjačkom nasilju te ako jeste što je sve škola poduzela u tom smislu. Naime, nije rijetkost da škole prikrivaju nasilje kako ne bi došle na loš glas. Odgovorni u mnogim školama žmire pred nasiljem kako ne bi morale uključiti druge institucije ili se pak zamjeriti nekom roditelju ako je akter nasilja dijete nekog moćnika s kojima je netko iz škole interesno povezan ili pak netko slovi kao moćnik kojem se ne treba zamjeriti. Škole su oduvijek trebale biti mjesto nulte tolerancije na nasilje ali taj se koncept izgubio, nažalost, u mnogim školama. Sad je krajnje vrijeme da se sagleda dubina problema i da profunkcionira mehanizam koji će sankcionirati okruženja koja dopuštaju da se neko dijete osjeća kao grozna meta i objekt poruge i iživljavanja u svom razredu.

Oči bi trebali otvoriti svi, i odgovorni u školama i roditelji. Nitko ne bi trebao ubuduće praviti se blesav da 'kultura' vršnjačkog nasilja ne buja po školama, da se u školama djeca ne dijele na one popularne kojima je sve dozvoljeno i one nepopularne i štrebere za koje su rezervirani razni oblici podsmijeha i zlostavljanja kako u školi tako i na webu. Slučaj dječaka koji je postao ubojica i koji se mecima svetio za svoju unutarnju traumu, bilo da je ona imala neku podlogu u stvarnom svijetu bilo da je ona izrasla kao podloga nekog poremećaja ili bolesti, ukazuje na to da su škole postalo opasna mjesta i da s tim treba računati. Odnosno da treba mobilizirati sve snage da se osvijeste problemi školovanja i odrastanja mladih ljudi kako u samim obiteljima, tako i školama i u društvu u cjelini.